Novopokrenuti književni festival Lašvanski knjižarij – festival od riječi, koji se ove godine održava u Vitezu i Travniku od 20. do 24. rujna, u organizaciji Udruge za humani i održivi razvoj „Klik“ iz Doca u partnerstvu sa sarajevskom udrugom „KulturANTI“, pružio je ovih dana građanima Viteza, Travnika i cijele Lašvanske doline mogućnost da sudjeluju na nizu tribina, književnih stolova i promocija posvećenih opusima autora koji su ne samo svojim podrijetlom, nego i temama i motivima u svojim proznim i pjesničkim djelima, neraskidivo vezani za Lašvansku dolinu.
Nakon prve večeri ovog festivala, koja je bila posvećena Ivi Andriću, i druge posvećene Marku Martinoviću Caru, treća večer bila je rezervirana za prerano preminulog zeničko-viteškog pjesnika Ivu Totića.
O njegovom opsegom nevelikom, ali po svojoj važnosti u kontekstu i bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti neizostavnom pjesničkom opusu, govorili su publicist, urednik i antologičar Željko Grahovac, komparatist i književni povjesničar, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu dr. sc. Enver Kazaz, te prevoditeljica i docentica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. sc. Đurđica Čilić Škeljo.
Grahovac je u svom izlaganju markirao najvažnije stilske i motivske karakteristike Totićeve poezije, njezinu duhovnost koja se upisuje u tradiciju šopovske blagosti, metafizičke dijalogičnosti i jezične reduktivnosti koja se približava šutnji, u smislu poetskog govora koji je okrenut sebi, unutarnjem glasu i relaciji s višim, numinoznim instancama kojima je od svih govora, onaj poetski uvijek najbliži. Kazaz je u Totićevoj poeziji prepoznao šimićevski odjek na razini poetike, a dizdarevski na razini forme, vidjevši ga kao pjesnika visokog etičkog zahtjeva, i prema sebi i prema drugima, a posebno prema književnosti ne samo kao mjestu artikulacije traume nego i mjestu pomirbe i praštanja.
Kazaz je detektirao i slojevitost Totićeve poezije, koja unatoč svojoj jednostavnosti nosi diskretne ali pomnom čitatelju uočljive šekspirovske i biblijske reference, koje pak ocrtavaju kulturni kontekst koji je Torića formirao i preko kojeg je taj pjesnik interiorizirao sustav vrijednosti čijem je razaranju u ratu neposredno svjedočio i tim iskustvom ostao trajno obilježen.
Čilić Škeljo je u svom osvrtu na Totićevu poeziju podcrtala blagost, poniznost i pomirljivost pjesničkog glasa koji u njoj progovara, nalazeći sličnost između Ive Totića i simboličke figure Franje Asiškog i sugerirajući da kad bi na ovim prostorima, na našim jezicima, postojao rukavac poezije koji bi bio nazvan franjevizmom, u smislu respekta prema jeziku, dobroti i blagosti prema svakom živom stvoru i darovima života, Ivo Totić bio jedan od najvažnijih predstavnika, ako ne i njegov rodonačelnik. Svoje je izlaganje završila konstatacijom da je, sudeći po njegovim pjesmama, Ivo Totić duboko vjerovao u život poslije smrti i da mi danas ne znamo je li nakon smrti dočekao život vječni, ali da smo, zahvaljujući toj večeri posvećenoj njemu i njegovoj poeziji, omogućili da i dalje živi, jer čovjek je živ dok živi sjećanje na njega.
artinfo.ba | preuzeto s portala vitez.info
