Bilo je to spontano i neslužbeno, to kažnjavanje kojeg su nazivali épuration sauvage (divlje čišćenje). Provodili su ga tjednima i mjesecima nakon Dana D, 6. lipnja 1944. godine kada su savezničke trupe ‘čistile’ oslobođene francuske gradove i sela od nacista. Nakon euforije i slavlja, olakšanja i nade u bolje sutra, započelo je kažnjavanje.
Žrtve te posebne kazne bile su najranjiviji članovi društva, žene. Optužene za “horizontalnu suradnju”, tj. spavanje s neprijateljem, bile su laka meta zločincima koji su ih javno ponizili. Obrijali su im glave, skinuli, namazali katranom i tako su morale hodati gradom, dok su ih drugi gađali kamenjem, udarali, tukli, pljuvali, a neke čak i ubili, piše Time.
Jedna slika iz tog razdoblja prikazuje ženu koju dvojica drže dok treći muškarac grabi njezinu kosu, i škarama je reže. Kažnjenice su uvijek bile žene, a oni koji su ih kažnjavali muškarci, koji za tu kaznu nisu imali nikakvu službenu odluku, nikakav zakon ili slično po kojem bi djelovali. Neki su bili lojalni članovi otpora a ostali su se bavili nekim površnim aktivnostima. Tijekom tog čišćenja ubijeno je 6000 ljudi. Okrutno kažnjavanje nije se fokusiralo na ozbiljne zločine suradnje sa neprijateljem, već na žene optužene za druženje i općenje sa neprijateljem.
Većina povijesnih dokumenata bavi se nacističkim zločinima tijekom 2. svjetskog rata, no i nakon oslobođenja započela je jedna sasvim drugačija noćna mora. Najmanje 20.000 Francuskinja ošišane su tijekom te čistke u valovima tijekom godina dana, od 1944. do 1945. godine. Povjesničar Anthony Beevor vjeruje kako bi prave brojke mogle biti još i veće.
Takve sumnje i kažnjavanja dio su seksizma koji je započeo puno prije Dana D i kojeg možemo promatrali još i danas. Počinje nekim strašnim zločinom, tada se krive pa i kažnjavaju žene, agresivno, a zatim ti napadi postaju dio povijesti, zaboravljeni. 74 godine nakon Dana D, barbarstvo tog épuration sauvage, nasilja nad ženama, često se ne spominje. U knjizi The Lost Vintage, autorice Ann Mah, predstavljene su priče tih žena, i optužbe koje su im se okačile oko vrata.
Neke od tih žena stvarno su i spavale sa nacistima, neke su bile prostitutke, a neke silovane. Neke su bile mete osobne osvete, namješteno im je i pogrešno su optužene. Neke su sa okupatorima bile samo u kratkom kontaktu, kao što je bio slučaj žene koja je izrađivala vijence za pogrebe. Jednog je dana radila uz otvoreni prozor ispred kojeg je šetao njemački vojnik i počeo s njom pričati. Njihova cijela konverzacija odvijala se preko tog prozora, on nikad nije ušao u njezinu kuću. Nakon oslobođenja, kako priča jedan svjedok, rulja je došla po nju, skinula ju i vukla po gradu, uz kćer, tinejdžericu iza nje.
Većina onih koje su kažnjavali bile su same, neudane, udovice ili udane žene čiji su muškarci bili ratni zarobljenici. Majkama koje su bile same spavanje s nacistima često je bio jedni način da dođu do hrane koja im je bila potrebna da bi nahranile svoju izgladnjelu djecu.
I to se nije događalo samo u Francuskoj, već i u Belgiji, Italiji, Nizozemskoj i Norveškoj, iako ne u takvim razmjerima. Povjesničari procjenjuju da su stotine tisuća žena bile seksualno roblje japanskoj vojsci. 1993. godine japanski šef kabineta službeno je priznao te zločine nad ženama, ženama za utjehu kako su ih nazivali. I ispričao se. No i dalje to pitanje ostaje kontroverza o kojoj se rijetko priča. Nakon rata mnoge te žene su umrle nakon toga svega što su im radili, neke su počinile samoubojstvo, a one koje su preživjele, desetljećima su skrivale ta traumatična iskustva, neke čak i do kraja svog života.
Prepoznavanje patnji ovih žena i onoga kroz što su prošle važan je korak u priznavanju dugotrajne nejednakosti spolova. Te žene nisu imale nikakvih mogućnosti da se obrane, nije bilo suđenja, nikakve potpore, pa su ošišane žene postale javna meta ponižene nacije, žrtveno janje za ponižene, odbačene, sve zato što se pokušavalo oprati sramotu i poraz.
