„Po rođenju sam Varešanin, a po izboru putnik i zaljubljenik u putovanja“, riječi su kojima sebe opisuje Bojan Pavić dok s nama dijeli znamenitosti škrinje svojih putovanja koja niže posljednjih godina po kugli zemaljskoj...
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Bojan je rođen 1987. te je u rodnom Varešu završio osnovnoškolsko obrazovanje, a srednjoškolsko u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. „Bio sam i student na odsjecima za povijest i zemljopis u Mostaru, a od 2015. živim na njemačkoj adresi, točnije u gradu Freiburgu“, kazao nam je ovaj svjetski putnik koji se ondje i školovao za medicinsko osoblje te radi kao medicinski tehničar na Sveučilišnoj klinici u Freiburgu.
Dječački san postao je stvarnost
On se prošle, Jubilejske godine odlučio za jedan zanimljiv pothvat, a to je „obići“ naš planet Zemlju. Na tom putu s početnom i konačnom točkom u Frankfurtu, koji je trajao od rujna do prosinca, zaustavio se i posjetio: Singapur, Bali, Sydney, Novi Zeland, Cookovo Otočje, Tahiti, Bora Boru, San Francisco i Lisabon.
To nas je ujedno i nadahnulo progovoriti s njim na temu putovanja s početkom novog ljeta…
Tako nam je otkrio kako je još kao osnovnoškolac uživao u pustolovnim i dokumentarnim filmovima te su mu uvijek bile zanimljive priče ili reportaže o raznim kulturama, drugačijim običajima i narodima. Ipak, za ozbiljnije avanture i udaljenije destinacije morao je sačekati završetak srednje škole.
„Upravo po završetku gimnazije, zahvaljujući Napretkovu programu za učenje njemačkog jezika, odlazim tri tjedna u Austriju, odnosno u Beč. Upravo će mi putovanje u Beč iz 2006. ostati jedno od omiljenih do dana današnjeg“, kazao nam je Bojan.
Već 40-ak zemalja
Veli kako ne vodi točnu evidenciju posjećenih zemalja, ali se brojka kreće otprilike oko 40 zemalja do sada, na svim kontinentima. „No, posjetio sam i destinacije kao što su Cookovo Otočje ili Francuska Polinezija koje nisu suverene države, ali ipak posjeduju određenu razinu autonomije. Također, i mnogo je kriterija koji utječu na odabir destinacije. Izravna i brza povezanost od mjesta gdje živim odvela me primjerice u Varšavu ili Bukurešt. Nekoliko puta sam se odazvao na poziv prijatelja i poznanika i priključio se putovanjima u Rim ili New York. Na neke destinacije odlazim po preporuci, a na neke iz svoje velike želje za posjetom baš tog grada ili zemlje. Španjolska mi je među omiljenijim odredištima, pa se u nju rado i stalno vraćam. Rekao bih kako nemam stroge kriterije, nego dobre izgovore za putovanja“, simpatično će naš sugovornik kojemu su, kako smo mogli i pretpostaviti, upravo daleke i egzotične destinacije te koje se duboko urežu u sjećanje.
Putovanja razbijaju stereotipe
Tako je posebno izdvojio planinarenje na Novom Zelandu, četiri dana koja je proveo u Amazonskoj prašumi, penjanje na 5 000 mnv na Andama, obilazak Otočja Galápagos i druženje s džinovskim kornjačama ondje. „Ali postoje i odredišta koja su me pozitivno iznenadila i koja bih rado izdvojio, a tu su u našem susjedstvu: Malta i Ohrid u Makedoniji“, dodao je te citiravši Ibn Battutu, kazao kako „putovanja čovjeka isprva ostave bez teksta, a potom od njega stvore pripovjedača; i možda će zvučati kao klišej, ali putovanja uistinu razbijaju stereotipe“. „Putujući, čovjek vidi kako među ljudima postoji puno više onoga što ih spaja, nego što ih razdvaja. Mene putovanja isto tako i odmaraju te bez obzira što na putovanjima često rano ustajem i uglavnom kasno liježem, s njih se vratim odmoran i napunjenih baterija“, iskren je Bojan.
Sreća
Kako nas nerijetko po dolasku na određena odredišta lokalci/ vodiči/ vozači upozoravaju kamo se ne bismo trebali kretati ili da se pazimo „džeparenja“, zanimalo nas je je li i sam imao nekih neugodnosti ili nevolja u raznim dijelovima svijeta koje je obišao. „Glede neugodnosti, nju mi uglavnom stvaraju ulični prodavači. U zemljama kao što su Egipat ili Brazil gotovo je nemoguće u miru razgledavati ili uživati u šetnji, ali i to je čar putovanja. Također, dosad sam se našao u svega dvije nevolje. Na Baliju sam zbog poplava evakuiran u ponoć iz svog smještaja – i to možda ne bi bilo tako ni strašno da nisam morao sa svim svojim stvarima po mraku hodati kroz poplavljene ulice do prve sigurne zone. Također, dogodila mi se još jedna evakuacija zbog požara u hotelu na Novom Zelandu, ali s obzirom kako je Novi Zeland znatno uređenija zemlja od Indonezije, to je ipak prošlo puno bezazlenije“, ispričao nam je.
Spas i ovozemaljskog i onozemaljskog
Ono što je nezaobilazno za većinu putnika, bez obzira koje vjere bili i jesu li uopće vjernici, jest dakako obilazak bogomolja. Nas je u ovom slučaju zanimalo je li Bojan pokušao izbrojati crkve koje je na svojim putovanjima posjetio i kakav su dojam ostavile na njega. „Teško bi mi uistinu bilo izbrojati sve crkve koje sam vidio ili posjetio, ali ako bih morao izdvajati neke među njima, onda bih definitivno spomenuo crkve na pacifičkim otocima kao što su Tahiti, Bora Bora ili Rarotonga. Te crkve niti su grandiozne ili umjetnički vrijedne kao mnoge u ostatku svijeta, niti kriju 'nekropole svetaca', ali su one najčvršće građevine na otocima i ujedno služe kao zaklon stanovništvu otoka za vrijeme sezona uragana. Tako da vjernici osim spasenja onozemaljskog života, u svojim crkvama pronalaze doslovno spas i zaklon ovozemaljskog života“, dočarao je ovaj zaljubljenik u putovanja.
Opomena
Kaže se kako putovanja nisu samo mjesta, nego i ljudi, stoga smo s Bojanom razgovarali i o tomu koji ga je narod „osvojio“ te što bismo mi mogli od njih naučiti. „Od brojnih naroda bih uzeo djelić njihove kulture ili običaja i rado pripojio našim, ali bih ovdje volio ipak spomenuti jedan narod kao opomenu svima nama, malobrojnim narodima. Narod Quechua, koji nastanjuje planinske predjele Perua, Bolivije i Ekvadora, pod utjecajem je španjolskog kolonijalizma gotovo pa izgubio svoj jezik, pismo nikada nisu ni imali, što je otegotna okolnost za spas jezika. Danas država Ekvador ulaže ogromna sredstva da spasi jezik Quechua, ali nažalost veliki dio jezika je nepovratno izgubljen. Mislim kako bi nam ova priča trebala biti motiv čuvati svoju tradiciju i jezik, pogotovo u današnje vrijeme kada posuđenice iz engleskog zamjenjuju već postojeće riječi u našem jeziku“, posvijestio je Bojan koji iako je svjetski putnik, ipak ne bi mogao živjeti baš u svakoj zemlji svijeta, pa čak ni u svakoj od onih koje je do sada obišao. „Volim umjerenu kontinentalnu klimu, tako da su mi neke zemlje prevruće, dok su mi druge ipak prehladne. Primjerice, Sydney je grad s odličnim životnim uvjetima, ali mi je Australija pretopla. Ipak, postoje zemlje ili gradovi koji su mi privlačni za život. Među gradovima bih izdvojio Beč, Madrid, Malagu ili Buenos Aires, dok su mi Argentina i Novi Zeland najprivlačniji kao zemlje.
S druge strane, ne postoje države ili kulture koje su me razočarale, ali postoje odredišta koja me ne privlače da bih ih ponovno posjetio. Jedno od takvih je New York. Iako sam ondje bio u dobru društvu i dobro se zabavio, beton, staklo i čelik nisu me toliko privukli da bih se vratio po svaku cijenu. Čak ni famozni i veliki Central park nije ni najveći niti najljepši koji sam vidio, i kada se tome nadoda ekstremna skupoća, New York naglo pada na mojoj ljestvici“, iskreno nam je kazao Pavić.
Putopisac
On je inače odnedavno za lokalni mjesečnik počeo pisati i putopise te, kako nam je otkrio, ima u planu napisati i knjigu svojih putovanja. „Od fra Mate Mrkonjića, mog profesora hrvatskog jezika u gimnaziji, naučio sam da uvijek zapisujem crtice kada pročitam, čujem ili vidim nešto zanimljivo. Tako sam počeo zapisivati isprva na papiriće, pa zatim na mobitel te je to na kraju preraslo u zapise s mojih putovanja. Urednik lista Bobovac Mladenko Marijanović – koji u Varešu uz podršku HKD-a Napredak izlazi već 30 godina u kontinuitetu – omogućio mi je da i objavljujem svoje reportaže. Također, postoji i ideja za knjigu. Volio bih naime pisati o narodima i kulturama na Pacifiku, jer taj dio svijeta nam je veoma nepoznat te je vrlo različit od našeg, pa mi djeluje privlačno i kao odredište za putovanja, a i kao tema za knjigu. No, to će zahtijevati još poneko putovanje u tom pravcu i dosta istraživanja i čitanja“, objasnio je Bojan.
I vrijeme i novac
Ipak, svjesni smo kako putovanja iziskuju i znatno vremena, a i znatno novca, što nam je i naš sugovornik potvrdio. „Ni s vremenskog ni s financijskog aspekta nije jednostavno organizirati brojna i duga putovanja, ali je u mnogome stvar prioriteta i discipline. Osobno ne ulažem novce u brendiranu odjeću ili skupe automobile, ali zato ulažem u zrakoplovne karte i ulaznice za muzeje. Glede samog vremena – meni u korist ide noćni rad koji mi donosi mnogo prekovremenih sati koje uglavnom koristim kao slobodne dane za putovanja. Iako se nikad nije lakše, brže i jeftinije putovalo, ipak i dalje putovanja, posebice ona na udaljene destinacije, zahtijevaju dosta i vremena i novaca. Tako sam čak tri mjeseca bio na putovanju oko svijeta i posjetio Singapur, Bali, Sydney, Novi Zeland, Cookovo Otočje, Tahiti, Bora Boru, San Francisco i Lisabon. Od svega viđenog najviše me oduševio Novi Zeland i mislim da sam cijela tri mjeseca mogao provesti samo u toj zemlji. Naučio sam da, ako izuzmem novac, na putovanju čovjeku ne treba puno stvari; jedan ruksak je sasvim dovoljan, no ja sam cijelim putom vukao veliki kufer, što je bilo nepotrebno i sljedeći put ću drugačije. Izdvojio bih još jednu destinaciju, a to je Bora Bora. Jedan od najljepših otoka na svijetu i jedno od najskupljih odredišta za odmor, uglavnom veoma bogate klijentele, pokazalo mi je koliko je današnji svijet raslojen. Bogati posjetitelji uglavnom ostaju u skupim hotelima i s domaćim stanovništvom nemaju previše kontakta. Obitelj kod koje sam boravio na otoku mi je otkrila kako bogati turisti njima ne donose zaradu, jer novac uglavnom troše u svojim hotelima, ali su na otoku zbog njih visoke cijene, što domaćem stanovništvu uistinu otežava život. Bora Bora, iako turistički raj, pokazala je i onu crnu stranu turizma“, ispripovijedao je ovaj zaljubljenik u putovanja, stavivši ipak – u svoj ljepoti flore i faune – naglasak na čovjeka.
Jer što nam vrijede bajkoviti prizori prirode ako nema brata čovjeka s kojim bismo podijelili ono što je oko vidjelo i srce osjetilo, a i u nevolji kada ne bi bilo ispružene ruke?!
Ali ipak, kako je Sv. Augustin zapisao: svijet je knjiga, a oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu. Putovanja su znatno više od razgledavanja spomenika, ona nas uče zahvalnosti, raznolikosti, strpljivosti i podsjećaju na ljepotu stvorena svijeta koga nam je darovao Bog.
nedjelja.ba
