Ususret razdoblju ispunjenu ozbiljnom radošću Božića – došašću, koje poziva na duhovnu obnovu i bdjenje, o ovom posebnom liturgijskom vremenu razgovarali smo s fra Leonom Pendićem, župnikom župe Sv. Mihovila arkanđela u Varešu.
Foto: Katolički tjednik
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Fra Leon rođen je 1978. u selu Duboštica kod Vareša. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a Franjevačku gimnaziju u Visokom. Nakon završene Franjevačke teologije u Sarajevu za svećenika je zaređen na Petrovo 2007. Pastoralno je djelovao na župama: Svisvetih - Livno, Sveti Franjo - Guča Gora, Sveti Petar i Pavao - Brajkovići, a od 2019. na službi je u Varešu.
Poštovani fra Leone, nalazimo se pred došašćem, vremenom intenzivne priprave i budnosti. Koje je značenje ovog vremena kroz godinu i što bi najvažnije trebalo biti za vjernika tijekom adventa?
Došašće je liturgijsko vrijeme koje nas uvodi u otajstvo Božića, ali i vrijeme duhovne priprave i budnosti. Crkva nas poziva kroz ove tjedne obnoviti svoju vjeru, nadu i ljubav, te otvoriti srce Gospodinu koji dolazi. Došašće je vrijeme iščekivanja, ali ne pasivna, nego aktivna i radosna iščekivanja Božje blizine.
Za vjernika središnje značenje došašća jest spremnost – budnost srca i duha. To znači prepoznati trenutke Božje prisutnosti u svakodnevici, dopustiti da nas Božja riječ prožme i preobrazi, te u konkretnim djelima ljubavi posvjedočiti svoju vjeru. Došašće nas poziva i na obraćenje, na sabranost, molitvu i činjenje dobrih djela, osobito prema onima koji su u potrebi.
U vremenu kada nas svakodnevica često odvlači od bitnoga, došašće nas vraća izvorima – poziva nas obnoviti odnos s Bogom i bližnjima kako bi proslava Božića bila doista susret s Kristom koji dolazi među nas kao Svjetlo svijeta i Knez mira. Došašće je budno iščekivanje dolaska Gospodina, da nas sve obnovi i spasi.
Došašćem započinje nova liturgijska godina i usko je povezano s Kristovim utjelovljenjem. Međutim, u njemu je izraženo i sveukupno vazmeno otajstvo. U kojoj mjeri?
Došašće, iako nas izravno uvodi u otajstvo Kristova utjelovljenja, u sebi nosi i duboku vezu s cijelim vazmenim otajstvom – Kristovim životom, mukom, smrću i uskrsnućem. Utjelovljenje i Uskrs nisu dva odvojena događaja, nego jedan jedinstveni Božji zahvat spasenja. Bog koji postaje čovjekom u Betlehemu isti je onaj koji na križu daruje svoj život za nas i u uskrsnuću pobjeđuje smrt.
Došašće nas, stoga, poziva promatrati cjelovitost Kristova otajstva. Dok iščekujemo njegov dolazak, ne promatramo samo povijesni događaj rođenja, nego i njegovo ponovno slavljenje u slavi. U tom smislu, došašće u sebi već nosi uskrsnu dimenziju – poziv da budemo ljudi nade koji žive iz svjetla uskrsnuća i iščekuju konačni susret s Gospodinom.
U vremenu došašća Crkva nas uči prepoznavati Boga koji dolazi u našu svakodnevicu, ali i podsjeća da je svaka priprava na Božić ujedno priprava na vječni život. Tako došašće postaje put obraćenja, vjere i budnosti, u kome se spajaju Božić i Uskrs – utjelovljenje i otkupljenje, početak i ispunjenje Božjega plana spasenja.
U kontekstu sveopće komercijalizacije blagdana, gdje se ukrasi pojavljuju već u listopadu, kako objasniti i obraniti koncept „iščekivanja“ i duhovne discipline došašća, nasuprot potrošačkoj „božićnoj groznici“?
Živimo u vremenu u komu je Božić, nažalost, u velikoj mjeri podvrgnut komercijalizaciji. Blagdanski ugođaj često se svodi na vanjski sjaj, kupovinu i zabavu, izmišljene figure i likove, dok se istinski smisao gubi u buci ponude i potrošnje. Došašće, međutim, ima posve drugačiji ton i poruku – ono je vrijeme tišine, iščekivanja i unutarnje priprave. U središtu je Otajstvo Utjelovljenja – Isus Krist.
Lako se može dogoditi da nas blještavilo koje počinje i prije došašća dovede u situaciju da zaboravimo ono Bitno: da smo tražili Svetu Obitelj, Novorođenče, ali ih nismo našli. Da smo tražili Ljubav na krivim mjestima. A Bog se neprimjetno ušuljao među nas kako bi promijenio nas i čitav ovaj svijet. Zato se trebamo u ovom svetom vremenu došašća dobro potruditi da u središtu naše duhovne priprave bude Isus Krist.
Zadaća nas vjernika jest ponovno otkriti ljepotu „svetog čekanja“. Došašće nas uči da prave radosti nema bez priprave, a da susret s Bogom traži sabranost i mir srca. U vremenu kada sve želi biti „odmah“ i „sada“, Crkva nas poziva na strpljivost – da se ne prepuštamo buci svijeta, nego da dopustimo Bogu da uđe u našu svakodnevicu.
Braniti koncept iščekivanja znači svjedočiti da Božić nije tek lijep običaj ili trenutak slavlja, nego otajstvo susreta čovjeka s Bogom. Kada živimo došašće kao vrijeme molitve, posta, djela milosrđa i jednostavnosti, tada Božić poprima svoje pravo značenje – postaje blagdan svjetla koje dolazi u tamu, nade koja pobjeđuje svaku površnost i prazninu.
Ovo vrijeme tijekom godine ne pripravlja samo za Kristovo rođenje, nego i za njegov drugi dolazak na kraju vremena. Kako to može učvrstiti nadu suvremenom čovjeku kojem manjka istinske nade, smisla i radosti?
Došašće nas podsjeća da kršćanska vjera uvijek gleda naprijed – prema ispunjenju Božjih obećanja i konačnu susretu s Kristom koji će doći u slavi. To je izvor naše nade. U svijetu u kome čovjek često gubi smisao i sigurnost, gdje prevladavaju nemir, nesigurnost i strah od budućnosti, došašće nas vraća na temeljnu istinu: Bog nije napustio svijet. On dolazi, i to ne samo jednom u povijesti, nego uvijek iznova – u našim životima, u sakramentima, u susretima s drugima.
Ta svijest da Bog dolazi unosi svjetlo u tminu suvremenog čovjeka. Ona nas oslobađa pesimizma i tjeskobe jer nam govori da povijest nije slijed slučajnosti, nego put prema punini života u Bogu. Došašće nas uči nadi koja ne počiva na materijalnim sigurnostima, nego na Božjoj vjernosti.
Stoga, iako živimo u vremenu koje često zaboravlja na duhovnu dimenziju, upravo došašće pruža suvremenom čovjeku ono što mu najviše nedostaje – smisao, mir i radost srca. On nas poziva gledati svijet očima vjere i, unatoč svemu, ostati ljudima nade jer Krist koji je došao, koji dolazi i koji će ponovno doći, jest temelj naše budućnosti.
U hrvatskom narodu došašće je nezamislivo bez misa zornica. Prema Vašem mišljenju, što ljude privlači na ova euharistijska slavlja i kako ta mala rana žrtva može biti snažan poticaj za veću duhovnu žrtvu i sebedarje?
Zornice su jedno od najljepših i najprepoznatljivijih obilježja došašća u našem narodu. U tišini ranog jutra, dok se dan tek rađa, vjernici se okupljaju kako bi zajednički slavili euharistiju i u molitvi dočekali svjetlo koje dolazi – Krista Gospodina. U toj jednostavnosti i sabranosti krije se duboka ljepota i snaga vjere.
Ljude na zornice privlači upravo taj osjećaj zajedništva, mira i blizine Boga. Rano ustajanje, hladnoća, napor – sve to postaje mala žrtva koja u sebi nosi veliku duhovnu vrijednost. To nije tek pobožna navika, nego izraz čežnje srca koje želi biti budno i spremno za Gospodina. U svijetu koji sve čini da nam olakša život, zornice nas podsjećaju da prava radost dolazi kroz napor i predanost.
Ta rana žrtva – ustajanje prije svitanja, dolazak u crkvu dok većina još spava – postaje simbol većeg sebedarja. Ona nas uči da se darujemo Bogu i bližnjima, ne samo kada je lako, nego i onda kada zahtijeva trud. Tako zornice postaju škola vjere, ljubavi i ustrajnosti, a njihova svjetlost, koja probija tamu jutra, postaje slika svjetla Kristova koje obasjava naš život i daje mu dublji smisao.
Dok iščekujemo našeg Spasitelja, nužna je prisutnost, pozornost, jednom riječju bdjenje. Kako danas bdjeti? Što biste savjetovali čovjeku današnjice zauzetom silnim obvezama?
Bdjeti znači biti budan srcem. U evanđeoskom smislu to nije samo fizička budnost, nego nutarnja pripravnost – sposobnost prepoznati Božju prisutnost u svakodnevici. U svijetu koji nas obasipa obvezama, brzinom i informacijama, bdjeti znači ostati usmjeren prema onome što je bitno, a to je susret s Bogom.
Za današnjeg čovjeka to nije jednostavno, ali je moguće. Bdjeti možemo tako da svaki dan odvojimo trenutak tišine, molitve i zahvalnosti. Potrebno je zastati, usporiti i dopustiti srcu da diše u Božjoj prisutnosti. Bdjenje je i u sposobnosti prepoznati Krista u drugima – u obitelji, na poslu, u susretima s potrebnima i slabima.
Došašće nas poziva unatoč žurbi i obvezama ne izgubiti unutarnji mir. Bdjeti znači živjeti svjesno, s pogledom uprtim prema Onome koji dolazi. Ako u svoj dan, koliko god bio zauzet, unesemo barem malo tišine, molitve i ljubavi, tada bdijemo istinski – jer tada dopuštamo da Gospodin pronađe u nama otvoreno i budno srce.
U brojnim našim župama za vrijeme došašća povećan je broj humanitarnih akcija. Što je to što ljude u ovome liturgijskom vremenu posebno čini osjetljivima na potrebe drugih?
Došašće nas poziva da otvorimo srce – ne samo prema Bogu, nego i prema bližnjima. U liturgijskom smislu iščekivanje Kristova dolaska potiče nas na razmišljanje o njegovoj prisutnosti u svakom čovjeku, posebno u onima koji su siromašni, napušteni ili u potrebi. To je vrijeme kada vjernici, nadahnuti Božjom ljubavlju, osjete dublju potrebu za djelima milosrđa.
Tako u mnogim našim župama vjernici pokreću humanitarne akcije za one koji su siromašni. Neki se trude u ovom vremenu napraviti osobne posjete bolesnim i nemoćnim. Tako da je došašće posebno vrijeme darivanja ljubavi za bližnje u potrebi.
Povećana osjetljivost tijekom došašća proizlazi iz same naravi ovoga vremena – to je vrijeme sabranosti, molitve i introspektivna promišljanja. Kad zastanemo i promislimo o smislu Božića, spoznajemo da darivanje nije samo vanjski čin, nego konkretna manifestacija ljubavi prema bližnjemu. Male žrtve i djela dobročinstva u došašću postaju put prema većoj duhovnoj osjetljivosti i spremnosti susresti se s potrebama drugih.
Tako došašće, osim što nas priprema na susret s Kristom, potiče zajedništvo i solidarnost. Ljudi su otvoreniji jer osjete unutarnju radost i nadu koja proizlazi iz vjere, a ta radost se prirodno pretače u dijeljenje s onima koji čekaju našu pažnju, pomoć i ljubav.
U samom događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je Djevica Marija. Kako ona, odnosno njezino „Neka mi bude“ može vjernicima pomoći dublje doživjeti došašće, posebice danas kada vlada kultura smrti?
Marijino „Da“ predstavlja temeljni trenutak spasenja – njezina spremnost biti suradnicom Božjega plana otvara put Kristovu dolasku među ljude. Za vjernika promišljanje Marijina „Da“ tijekom došašća može biti snažan poticaj da i sam otvori srce Bogu i prihvati život u njegovoj punini.
U vremenu kada kultura smrti i ravnodušnosti prijeti ljudskim vrijednostima, Marijino „Da“ postaje primjer hrabrosti, povjerenja i odgovorna prihvaćanja života. Ona nam pokazuje kako se iz poniznosti i poslušnosti rađaju život i nada. Vjernik kroz Marijinu spremnost može naučiti kako i u vlastitoj svakodnevici reći „Da“ Božjoj volji, dopustiti da ljubav pobijedi strah i ravnodušnost, te tako doživjeti došašće kao vrijeme duhovnog rasta i obnove.
Promišljati Marijino „Da“ znači prepoznati Božju prisutnost u svakom trenutku, osjetiti radost iščekivanja i dopustiti da se Božić, Kristov dolazak, rodi i u našem srcu. U svijetu punom izazova i prijetnji, ona postaje simbolom nade, hrabrosti i života koji pobjeđuje smrt.
Kako izgleda došašće u Varešu?
Došašće u Varešu, kao i u mnogim našim župama, proživljava se s posebnom radošću i zajedništvom. Ljudi dolaze na mise zornice, uključuju se u molitvene i humanitarne akcije, pale adventske svijeće i zajedno iščekuju dolazak Spasitelja. To je vrijeme kada se obitelj, župa i cijela zajednica povezuju u molitvi, dobroti i bdjenju, usmjeravajući svoje srce prema Bogu i jedni prema drugima.
Na kraju želio bih da došašće, svima nama, bude vrijeme otvaranja srca – za Krista, za bližnje, za nadu i radost. Neka svaka mala žrtva, svaka molitva i djelo ljubavi u ovom vremenu priprave postanu znak da u našem životu ima mjesta za Božju prisutnost. Budimo budni, radosni i darežljivi, jer Krist koji dolazi u Betlehemu, dolazi i u srca onih koji ga očekuju s vjerom i ljubavlju.
nedjelja.ba
