logonovi

 

btn facebook btn homebtn mobilni

Pljusak

19°C

Kiseljak

Pljusak

Obitelj Livančić: Dijete iz temelja mijenja čovjeka

obitelj livancic

U vrijeme Božića, dvorište obitelji Livančić iz Kiseljaka već niz godina krase osvijetljene jaslice u kojima se nalazi maleni Isus. Na radost roditelja, ali još veću radost njihovih kćeri, velike i male ruke stvaraju prelijepi božićni ugođaj o kojemu se pročulo i izvan njihove župe. Posjetili smo ih nedavno da bismo osjetili i prenijeli iskre božićne radosti, obiteljskog zajedništva i kršćanske nade kojom gori svjetlo Isusova rođenja.

Razgovarala: Rafaela Obučić

U toplu obiteljskom domu dočekao nas je Vjekoslav (50) sa suprugom Marijom (48) i kćerima Kristinom (24), Valentinom (20) i Anjom (19). Vjekoslav je posljednjih 30 godina vozač autobusa prigradskog prometa, a Marija je zaposlena u Domu zdravlja kao medicinski laborant. Kristina je studentica elektrotehnike u Splitu, Valentina studira fizikalnu terapiju u Mostaru, a najmlađa kći Anja studentica je medicine u Banjoj Luci. Za ovu prigodu doputovale su kući te smo u ugodnu ozračju i razgovoru doznali kako se ova obitelj praktičnih vjernika priprema za slavlje najvećeg katoličkog blagdana.

Nadaleko se pronio glas o vašim jaslicama. Svećenici ih po dolasku s blagoslova obitelji rado spominju i komentiraju. Jeste li već počeli pripremati ovogodišnji prizor?

Marija: Ovih dana pratimo vremensku prognozu, jer prvo idemo po mahovinu, a to je bitno uraditi prije snijega. Mahovina je najzahtjevnija od svega. Treba nam 10 kvadrata i to je dva-tri dana posla. Može se ubrati i za nekoliko sati, samo gdje ima lijepe mahovine u prirodi.

Vjeko: Stizali smo i do Vranice kako bismo našli lijepu mahovinu. Od nje ćemo napraviti zeleni tepih, zatim izraditi od breze finu ogradu, da bude bijela i upečatljiva. Usput prikupljamo i sve ostalo: smreku, boriće...

Anja: Kad tata napravi ogradu onda mi pravimo stijene od papira. Godinama smo prikupljali figure, nismo ih mogli naći ovdje, pa nam ih je ujak poslao iz Zagreba. Svi smo bili presretni. Kristina nam je iz Splita potom donosila pastire, malo veću janjad, stada... Detalji se dorađuju stalno, tako da svake godine jaslice budu različite, i za nas i za one koji ih dođu vidjeti.

Valentina: Doista bude lijepo. Nevjerojatna je radost djece iz kvarta! Znate kako djeca diraju, hoće uzeti, ali kod nas svi mirno stoje i gledaju, razgledaju, nadviruju se. Ipak je to zadovoljstvo djeci. Ali poanta je zapravo da se mi svi skupimo, družimo i razgovaramo. Taj duh zajedništva je bitan, jer se ne viđamo često. I kad idemo brati mahovinu, od toga napravimo izlet.

Kristina: To i jeste najvažnije u jaslicama. Nikad nije važno ono materijalno niti pravimo štalicu da bi se netko divio. Jednostavno želimo da se osjeti duh Božića. Onaj pravi duh. Kao što bi Božić i trebao biti. Sad je došlo takvo vrijeme da je Božić postao prodaja i kupovina poklona, iščekivanje Djeda Božićnjaka. Mi nismo znale za njega. Nama je Isus donosio poklone pod bor. Isus je, uz ponoćku, bio i ostao središnji dio Božića.

Čega se još sjećate i što je za vas Božić?

Marija: Moj je otac radio u Njemačkoj, a nas je šestero bilo u kući s majkom. Otac bi došao oko mjesec dana pred Božić. Radovali bismo se očevu dolasku i samom Božiću. Bilo je to vrijeme komunizma, jelke bi se rijetko kitile napolju. Jednostavno smo u vjeri odgojeni i veselili smo se Božiću, rođenju Isusa, dolasku oca i tome što smo bili na okupu.

Vjeko: Meni i mojoj obitelji crkva je bila malo dalje. Ja sam inače s Kobiljače, ili kako volim reći, sa Sinaja. Išli bismo pješice na zornice u 4 sata ujutro, jer otac nije imao automobil, ali smo se svi spremali i išli zajedno. Božić se slavio od malih nogu i tako je usađivana vjera. Treba čuvati svoju tradiciju i običaje, ne stidjeti se ničega.

Kristina: Božić je jelka, Božić smo mi i ponoćka. Bez toga nema Božića. Kako deset godina ne živim sa svojima, jer studiram, a u srednjoj školi sam bila u internatu, čitavu godinu iščekujem Božić. Sad i sestre to osjećaju. Već smo počele kupovati neke sitnice, primjerice kalupe za kolače i sl. Dok smo bile male, mama bi nas uspavala oko 9 sati uvečer. Ona onda sve pospremi do 11, nas probudi i zajedno idemo na ponoćku.

Valentina: Do Badnjeg dana se napravi 15-ak vrsta kolača. Na Badnji dan se peče janje, ne jedemo ništa mrsno, obično bude posni grah, oslić ili tako nešto. Sjedimo u kući, gledamo neki film na TV-u i molimo se Bogu. E onda na ponoćku navečer. Tad oblačimo najljepše stvari kao da je neki nastup pred nama.

Anja: Kad se vratimo s ponoćke, pozovemo prijatelje i susjede na kasnu božićnu večeru, tj. već bude doručak. Tad se omrsimo. Pričamo, družimo se, pjevamo, zabavljamo se. Ali do ponoćke, do prvih zvona i Isusova rođenja, nema ništa. Sutradan obilazimo rodbinu, dočekujemo goste.

Zajednička molitva je blagoslov za obitelj. Kako ste vi održali tu tradiciju i na koji način se djecu može uključiti u molitveni život?

Marija: Često sam na poslu slušala svoje kolegice kako pričaju da svoju djecu uče moliti Očenaš ili Vjerovanje. Ja svoju djecu nikad nisam učila Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu, jer su one to od malih nogu molile. U kući se molilo i one su to znale. Kad je Kristina krenula u školu, znala je osim ovih osnovnih molitava i Sedam svetih sakramenata, 10 Božjih zapovijedi, Krunicu. Jedan mi je svećenik davno rekao: Uvijek moli naglas, da te tvoje dijete čuje. I to sam radila kad bih molila krunicu, dok su se djevojčice igrale.

Valentina: Naši roditelji se nikad ne trude ukazivati nam nešto riječima nemoj to tako, nemoj ovako. Mi gledamo što oni rade, jer su roditelji djetetu najbolji primjer. Kao što kaže izreka: Tata, vodi me za ruku i sve što ti radiš, radit ću i ja. Tako je od molitve, ponašanja prema drugima, pa na kraju krajeva i s ovim jaslicama.

Anja: Oni nisu ljudi koji teže isticanju i tome da ih drugi hvale. Hvala im od nas dolazi: školuju nas i sve svoje slobodno vrijeme, novce, mogućnosti i cijeli život usmjerili su na nas tri.

Kristina: U drugom razredu Osnovne škole bila sam jedina curica koja je išla na sve mise zornice i služila misu. Meni je to bilo zanimljivo i dosad mi je to najveseliji dio života. A onda bih za svaku zornicu od župnika dobila jednu veliku čokoladu: znači koliko misa, toliko čokolada. Jedva sam ih kući donijela! I od ovih kipova što ih imamo: jedan sam ja dobila, a jedan Valentina.

Vjeko: Kristina je probijala led. Župnik ju je nagradio i time motivirao i drugu djecu da idu na zornice. Bilo je tu i hladnih jutara, ali samo jednom majka zovne i ona odmah ustaje, sprema se. U 5 i 20 je izlazila iz kuće. Poslije su sestre počele. Potom su išle u malu Framu, pa veliku Framu, sve do fakulteta.

Što biste rekli, kako danas izvesti dijete na pravi put? Što je najvažnije u odgoju?

Marija: Najvažnije je izgraditi povjerenje, družiti se s njima i pratiti ih odmalena. Svaki dan sam s njima razgovarala, kad dođu iz škole, što je bilo danas, kakve su ocjene, što se od gradiva prešlo, je li bilo nekih problema – sve da mi kažu. I kad znaš gdje su, s kim su, kad će se vratiti ako su otišle, onda nema brige. Ne bojim se ni za jednu od njih da će krenuti krivim putem ili u loše društvo upasti.

Vjeko: Treba djeci odmalena stvarati radne navike. Nikad u životu nismo radili ništa bez njihove pomoći. Ako radimo u bašti, možda ne mogu kopati, ali mogu plijeviti, čupati travu, grabiti. Kad se zajednički radi više se i uradi, kvalitetnije, brže i više vremena ostane za odmor.

Marija: Susjedi koji imaju žensku djecu znaju reći: Što to Vjeko radi pa su one non-stop uz njega? U Lepenici smo zasadili maline i kad su tu, one sve s nama rade.

Kristina: Sve što smo dosad radile učinilo nas je zapravo spremnijima za život. Često preko studentskog servisa nešto radim dok studiram. U Dalmaciji i u Hrvatskoj općenito, to je sasvim normalno, dok je ovdje drukčiji odnos kad kažeš nekome da radiš i studiraš. To iskustvo me naučilo kako kontrolirati novce. Kad trošiš majčino i očevo, onda lako ide, ali kad svoje zaradiš, dobro razmisliš što ti treba iz trgovine, a što ne treba. Sad razumijem mamu i tatu kako je kad je 25., a kako kad je 5. u mjesecu. Ljetos sam radila sezonski u Splitu, a Valentina je bila u Münchenu.

Valentina: Da, radila sam kod rodice u restoranu da zaradim za ova dva semestra. Lijepo je kad sa svojih deset prstiju radiš i zaradiš svoje novce, ali i kad je poslodavac zadovoljan, pohvali te i kaže: svaka čast, možeš doći ponovno kod nas, dobrodošla si.

Anja: Ako sad ne steknemo radne navike, kako ih mislimo sutra s 25 godina odjednom steći? Kako sutra imati obitelj ako ne znaš rasporediti novce i organizirati život?

Svakodnevno svjedočimo okolnostima koje brojne obitelji s djecom i mlade potiču na odlazak iz naše zemlje. Takvi uglavnom misle da je negdje drugo bolje. Može li se ovdje ostati i živjeti?

Marija: Žalosno je što odlaze, ali je još žalosnije što prodaju zemlju i kuću. Moj je otac radio 30 godina u Njemačkoj, mogao je prodati sve u Lepenici gdje smo odrasli i odvesti nas ne znam ti gdje, ali mi smo voljeli ovo ovdje. Moj otac je volio, pa je i nas naučio da volimo svoju stopu zemlje. Bosna je naša na kraju krajeva. Imamo svoj pravac, svoje crkve, svoju vjeru u kojoj trebamo živjeti i svoju djecu tako odgajati.

Vjeko: Odlaze ljudi koji ne bi trebali. Znam više primjera onih koji su imali dobre poslove. Traže kruha nad pogačom, što je veoma pogrešna stvar. Idu u neizvjesnost, na Zapad koji nije nešto obećavajuća zemlja. Fino je i kod nas. Samo treba biti vrijedan i raditi.

Anja: Ne rade oni vani ništa manje nego što bi radili ovdje, nego je sve tuđe ljepše. Kad se ode onda se teško vratiti, jer što će susjed reći ako se vratim podvijena repa? Mislim da je hrabrost ostati na svome ognjištu, na svojoj zemlji i boriti se.

Kristina: Kažu da ničije nebo ne grije Sunce kao naše, ali ako negdje imaš bolje uvjete, lako se vratiti u svoje. Mi smo dosta vezani. I ako bismo otišle vani, mislim da bismo svaki mjesec dolazile kući. Možda to nekome zvuči čudno, ali stvarno volimo doći kući. Nikad se ne može zaboraviti odakle polaziš, odakle si došao, tko su ti roditelji i gdje su ti grobovi. Čovjeku koji ne poznaje svoju povijest je bolje da se nije ni rodio, čini mi se.

Valentina: Ako je bolja budućnost, zašto ne ići vani? Opet se može vratiti po stare dane kad se zaradi mirovina. Moje najljepše uspomene vezane su uz Lepenicu, jer sam tamo provela djetinjstvo uz djeda i baku, rodice i sestre. Za Kiseljak nisam nešto posebno vezana. Voljela bih probati vani.

Božić je vjernicima najdraži obiteljski blagdan jer se tad okupe svi članovi, a dođu i oni izdaleka. Kako vi održavate svoje familijarne veze?

Kristina: Imamo rodbine od Karlovca do Berlina. Nedavno sam objavila sliku na Facebookuda idem kući, a rodice se odmah javljaju: I mi bismo kući. Njima je kuća ovdje, bez obzira što one žive u Karlovcu ili Berlinu. S mamine strane imamo 19 prvih rođaka, a s tatine pet. Neki od njih već i svoju djecu imaju, pa je to baš velika i široka obitelj. Za blagdan Svih svetih nisu mogli doći, premda su planirali. Njima je to bila tragedija. Doći će zato za Božić.

Marija: Ovdje se još uvijek familija druži i još uvijek se nađe vremena. Uvijek smo svu rodbinu iz vana ovdje okupljali i najviše su vezani za nas i našu djecu. A znate zbog čega? Jer su svi bili uvijek dobrodošli kod nas. I kad nismo imali ovoliko prostora, jer smo nekad bili u jednoj sobici, pa u dvije sobice, ali što smo imali, dijelili smo. Zato se i dan-danas njihova djeca osjećaju najbolje kod tetka Vjeke i tetke Marije. Kad se saberu ljeti, to bude puno k'o šibica.

Vjeko: Stalno im pričamo da Božić u Berlinu nije kao ovdje kod nas. Mi kitimo prirodnu jelku, od poda do plafona. Kad možemo, idemo svi, a ako one ne mogu, onda Marija i ja idemo u šumu i usiječemo bor. Znali smo u 5 sati krenuti na Vranicu da bismo došli negdje oko 7, pola 8. Nema gdje je nismo sjekli, od Kobiljače do Vranice, Kreševa, Busovače, ali biramo srebrnu duglaziju. Naša uvijek bude jedna od najljepših jelki. Ove godine planiram usjeći i šuri, koji dolazi s djecom. Napravili su kuću i to će im biti poklon od mene. Možemo kupiti i ove plastične, lijepe su, ali nemaju mirisa kao prirodna.

Anja: Da bi nama stvorio ugođaj, tata je znao odsjeći veliku jelku sa šišarkama koje bismo poslije lakirali. Mislim da imamo nakita u pet, šest boja i svake godine mijenjamo, kako je koja boja moderna.

Valentina: Nekome to ne predstavlja nešto posebno, ali nama doista znači. Kad dolaze blagdani, mi uživamo u svim pripremama, bez obzira je li Božić, Uskrs ili patron župe Kiseljak – Sveti Ilija prorok, kad nam također dolazi rodbina.

Njihov uspjeh je naš uspjeh

Tata Vjeko: Što mi znače moje kćeri… Dobre su one, nema govora. Hoće raditi, hoće slušati što je najbitnije. Nek' ovako nastave, nek' završavaju školu. I neka ih, nek' mi ne idu daleko. Ovdje je sunce najljepše. Jest da je magla u Kiseljaku, nije kao na mom Sinaju, ali progrije i ovdje. Jer djeca su čudo. Kad dođe dijete, čovjek se iz temelja mijenja i drukčije razmišlja. Kad vodiš nekoga iza sebe, ti više nisi sam. I tjera te samo dijete, kad nekad nešto nećeš i ne možeš, uradiš radi djeteta, da bi mu pokazao primjerom, jer znaš da ga moraš odgojiti, da te duša boli za njim, da mora postati čovjek ili žena.

Mama Marija: Njihov uspjeh je ustvari naš uspjeh. Bože blagoslovi ih i vodi ih svojim putom. Samo da su žive, zdrave i pametne i da završe svoje škole, da imaju svoj kruh.

artinfo.ba | preuzeto s portala svjetlorijeci.ba

 

Share

flink1flink1flink1

ARTlogofooter2015

Ovaj portal je član Vijeća internet portala u BiH

Copyright 2007-2016 ART company d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

 

designer17