“Sveti Ante, ti nisi svetac jednoga mjesta ili zemlje. Ti si svetac gotovo čitavoga svijeta.” To se u Busovači itekako vidi…

O fenomenu hodočasničkog pješačenja u Srednjoj Bosni piše fra Žarko Relota /grad-busovaca.com/

Površinski kvadraturom vrlo malo područje, a toliko mjesta u koja se hodočasti. I toliko osoba koje hodočaste. Deževice, Gospino Vrilo, Kalvarija, Podmilačje, Busovača jesu samo neka od mjesta u koja su, koliko je meni poznato, katolici ovih krajeva rado uistinu hodočastili.

Nekoliko desetaka kilometara po najvećoj žegi mnogima nije predstavljalo nikakav problem. Ni bolesnima ni zdravima, ni mladima ni starijima, ni djeci ni odraslima, ni muškarcima ni ženama. Većina potpuno bosi, na vrućem asfaltu ili tvrdoj i neugodnoj kaldrmi, po nekoliko sati, s krunicom u ruci. I tim hodočasnicima to je postalo normalno. Kretati se vrlo frekventnom cestom bez nogostupa uistinu je opasno, ali štovateljima svetoga Ante to se doima uobičajenim. “Žežinjati” (postiti o kruhu i vodi) i praviti velike napore da se stigne do svetoga Ante, ovim ljudima predstavlja ugodu. Štoviše, njima je to istinska radost.

A onda, kada stignu do svoga sveca, gledaš mlade i stare ljude kako zagrnu nogavice i golih koljena obilaze oko crk­ve. Ponekad vidiš da takvo obilaženje izaziva i krv, ali raširene ruke i krunica u njima potiskuju svaku bol. Zapravo oni kao da je ne osjećaju i o njoj ne razmišljaju. Njima je važno da ispune svoj zavjet. Da dođu do svetoga Ante, da “plate” misu ili zavjet, kleknu pred “pratra”, sudjeluju na svetoj misi, zaigraju kolo i sva bol i teret nestaje. Kao u trenu. I kad se vrate svojim kućama, nisu čangrizavi i ne traže da ih obitelj poštedi njihovih redovitih poslova. Kao da se uopće nisu umorili. I za njih vrijedi ona biblijska: “hode i ne more se”.

I tako kult svetoga Ante, kao što to i stoji zapisano u krunici njemu u čast, nije vezan uz jedan narod, jednu vjeru, jedan kraj. “Sveti Ante, ti nisi svetac jednoga mjesta ili zemlje. Ti si svetac gotovo čitavoga svijeta.” To se u Busovači itekako vidi.

Zato je sveti Anto svojevremeno (u godini velikoga Jubileja – 2000) posjetio dvije crk­ve u Bosni i Hercegovini posvećene njemu u čast. U Bugojnu i Busovači. Kad već toliki dolaze k njemu, odlučio je i on doći k njima. I nije se pokajao. Dočekalo ga je i srdačno (a kako drugačije u Bosni i može biti) primilo nekoliko tisuća vjernika želeći mu zahvaliti za sva dobročinstva koja od Boga primaju po njegovu zagovoru. Željeli su mu zahvaliti i što su se očuvali na tim područjima, usprkos svim politikama, isključivostima i problemima. Htjeli su obilaziti oko njegovih moćiju i poljubiti ih, dajući mu do znanja da se i danas uzdaju u njegov moćni zagovor. Htjeli su mu reći: “Vidiš ovu djecu: Ne daj da propadne itko od onih koje si nam dao. Vidiš ovu mladost: Prišapni Isusu da ih zadrži na ovim područjima, koja im stoljećima pripadaju. Vidiš ove obitelji: Pa velika je šteta da se razjedine zbog socijalne slike naše bijedne Busovače. Pomozi da više nitko ne mora ići ‘trbuhom za kruhom’. Vidiš ove naše starice i starce. Nije li žalosno da u ovoj dobi moraju gledati svoju djecu kako prodaju svoja imanja i odlaze sa svojih ognjišta…” |grad-busovaca.com|

artinfo.ba