Za razliku od poznatog Stupnog Dola, daleko veći razmjeri zločina nad vareškim Hrvatima teško dopiru do pravosuđa i medija
Početak mjeseca studenog za Hrvate Vareša nakon rata jedno je od najtežih razdoblja u godini. U sjećanje se vraćaju strah i neizvjesnost koje su doživjeli početkom studenog 1993. godine kada su protjerani sa svojih ognjišta, njih oko deset tisuća, krenuvši bez ičega na put sa samo jednim ciljem, spasiti svoje i živote svojih najbližih. Da je sjećanje na početak studenog 1993. godine i nakon 32 godine još itekako živo, potvrđuje nam Dražena Klarić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vareša koja je poput većine progranih Varešana, spas pronašla u Kiseljaku i Kreševu, odnosno u to vrijeme područjima Lepeničke doline koji su bili pod kontrolom HVO-a. „S dvoje djece, starijim sinom od devet godina i mlađim koji je imao samo devet mjeseci poput mnogih sam preko teritorija pod kontrolom Vojske Republike Srpske tražila spas. Tri smo noći proveli na planini, na otvorenom, do polaska put Kiseljaka i Kreševa“, kazuje nam Dražena Klarić. Suprug Goran poginuo je 8. studenog 1993. zajedno s još 34 hrvatska braniteljima te će se i ove godine, na ovaj datum koji pada u subotu, okupljanjem i molitvom u Višnjićima u 13 sati, obilježili Dan sjećanja. „ S obilježavanjem obljetnice progona i zločina počeli smo na Dušni dan kada je i počeo naš egzodus. Ove smo godine imali misu na taj dan u staroj crkvi u Varešu, a u subotu na dan kad je poginulo najviše hrvatskih branitelja, 35, obilježit ćemo Dan sjećanja. Ovih dana sjećamo se svih 125 poginulih branitelja i civila, 10 tisuća prognanih, ali i naših porušenih i opljkačkanih domova, srušenih crkava“, kazuje nam Dražena Klarić.
Hrvate Vareša koji su u studenom 1993. godine protjerani, ubijani, sustavno opljačkani, a njihovi domovi i bogomolje do temelja porušeni, 32 godine poslije nekažnjeni zločini obavijeni šutnjom bole jednako kao i sjećanje na njih. Za razliku od zločina nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, zločini nad Hrvatima Vareša koji su bili daleko veći razmjera , a dogodili su se prije i poslije onoga u Stupnom Dolu, ostali su nekažnjeni. Među njima i jedna od prvih i najtužnijih epizoda rata u Varešu, zločin u Kopijarima iz kojih su svi stanovnici protjerani, šestoro civila je masakrirano, a sve su kuće opljačkane i porušene. Zločin u Kopijarima koji su i danas sablasno pusti jer uvjeta za povratak nema, događa se 18. listopada, pet dana prije zločina nad Bošnjacima u Stupnom Dolu. Napadom na Kopijare Armija BiH započinje s planom etničkom čišćenja Vareša od Hrvata koji su prije rata bili većinsko stanovništvo u ovoj općini. Nakon Kopijara, sustavno se etnički čiste i druga sela, Duboštica 30. listopada,potom Vijaka pa Diknjići, 02. studenog Planice, Perun i Karasovina te 5. studenoga 1993. Donja i Gornja Borovica koju nitko nije branio niti je pružao otpor jer selo nije imalo nikakve strateške važnosti. U svim vareškim selima kroz koje je prošla Armija BiH osim spaljenih i opljačkanih kuća te porušenih katoličkih sakralnih objekata, ostaju krvavi tragovi zločina počinjeni nad onima koji se zatekli u svojim domovima. Pripadnici Brigade HVO-a Bobovac nemoćni pred tri korpusa Armije BiH, sarajevskim, zeničkim i tuzlanskim, povlaće se na Daštansko gdje ostaje jedna pukovnija Brigade ostaje cijelo vrijeme rata, u enklavi u kojoj je bio i dio civilnog stanovništva. Zločini tamo gdje su Hrvati ostali nezaštićeni se nastavljaju, po selima ali i gradu, nad zarobljenicima se vrše svakodnevne torture. Dio je ovo teške slike o ratnom egzodusu i stradanjima vareških Hrvata koji teško dopiru do javnosti, nekažnjenih zločina o kojima se šuti i koji su kao takvi otvorena rana koja krvari i nakon 32 godine zbog nepravde i dvostrukih mjerila po kojima se od zločina u Varešu zna samo za one počinjenje nad Bošnjacima. Stanje u u Varešu i njegovoj okolici opisao je i vareški župnik fra Mato Topić u svojoj knjizi „Otpor, pad i povratak“ koje je svjetlo dana ugledala prije tri godine a u kojoj dokumentira činjenicu da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima, odnosno Bošnjacima u Stupnom Dolu.
„Zašto se o zločinima nad Hrvatima Vareša šuti sve ove godine kad i naše žrtve vape za pravdom i istinom? Mi članovi obitelji nećemo dopustiti da zločini padnu u zaborav, prenosimo sjećanja i na našu djecu koja su odrasla bez očeva, na unuke. Zločini nad Hrvatima u Varešu i nakon 32 godine opominju da svaka žrtva mora biti jednaka i zaslužuje pravdu“, zaključuje Dražena Klarić, supruga poginulog branitelja i predsjednica udruge koja okuplja obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vareša. Koliko će još godina pitanje koje postavljaju vareški Hrvati biti bez odgovora znaju oni koji o zločinima šute i odbijaju ih procesuirati!
artinfo.ba
