U Hitnoj pomoći najvažnije je reagirati u prvih sat vremena, u "zlatnom satu" odlučuje se o životu stradalih
U moru negativnih vijesti kojih su svakodnevno puni mediji u BiH, s vremena na vrijeme nađe se i neka pozitivna koja poput svjetla u tami potvrđuje da u ovoj zemlji nije sve tako crno, da postoje ljudi spremni pomoći, a svojim i radom i angažairanošću pokazati da je u BiH moguće ne samo živjeti i raditi, već i nizati uspjehe na brojnim poljima. Ako je pri tomu još riječ o mladim ljudima, onda takvi događaji zaslužuju dodatnu pažnju.
Spašavanje života troje ljudi koji su se nedavno našli zarobljeni u automobilu nakon prometne nesreće u Jehovcu kod Kiseljaka, mnoge je potaklo na razmišljanje tko je mlada doktorica koja im je pritekla u pomoć te im tako spasila živote. Dr. Merima Kruščica, rodom Sarajka uspješna je mlada liječnica zaposlena u viteškom Domu zdravlja, a upravo ta činjenica bila je presudna za tri osobe čije je živote spasila na putu do posla. Iako joj je tek 26 godina, dr. Merima Kruščica ima životopis ispunjen ne samo najboljim ocjena u školi i fakultet već i brojnim drugim aktivnostima od kojih je većina ima humani karakter. Pored toga, dr. Kruščica među rijetkim je mladim osobama koje su imale prilike, ali nisu otišle iz BiH. Više nego dovoljno razloga da je predstavimo i čitateljima „Večernjaka“ te čujemo promišljanja ove mlade liječnice, aktivnistice u vladinim i nevladinim organizacijama koja rado pomaže ugroženima svih dobrnih skupina ali i nogometne sutkinje, o vrlo aktualnim temama kao što povjerenje u liječnike i zdravstveni sustav, odlasku mladih i dr.
VL: Crnu statistiku svakodnevnih prometnih nesreća koje se događaju u BiH nedavno je obilježila jedna uistinu lijepa gesta mlade liječnice dr. Merime Kruščica koja je „onako usput“ spasila troje unesrećenih koji su ostali zarobljeni i automobilu u Jehovcu nadomak Kiseljaka. Svojom brzom reakcijom Vi ste im spasili život, ali i ponukali mnoge od nas da ste zapitamo tko je zapravo dr. Merima Kruščica?
Dr. Kruščica: Rođena sam 1990. godine u Sarajevu, gdje živim. Završila sam Srednju školu za medicinske sestre-tehničare (pedijatrijski smjer) kao prvi ponos generacije, a potom diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu sa najvišom ocjenom, desetkom! Ponosno ističem da sam aktivna i u brojnim vladinim i nevladinim organizacijama, ali i da sam nogometna sutkinja Prve ženske Federalne lige, liječnica ženske nogometne Reprezentacije BiH, zatim stručna suradnica u Emergency medical service - firma Paramedic, sudionica brojnih medicinskih i srodnih kongresa, konferencija, stručnih skupova, većinom međunarodnog karaktera. Koautor sam medicinskih radova, te brojnih uspješno realiziranih projekata. Članica sam Kluba spasavalaca 2000, aktivista Medicinske asocijacije BIMA-nevladinog, neprofitabilnog udruženja medicinskih radnika koja se bavi pružanjem zdravstvene zaštite zdravstveno neosiguranom stanovništvu. Obavljala sam dužnost PR-a Udruženja za pomoć socijalno ugroženoj djeci „Smješak“, koji danas ima i svoj ured u Zagrebu u Republici Hrvatskoj. Najmlađi sam instruktor u Crvenom križu Centar za osposobljavanje kandidata za vozače motornih vozila iz pružanja prve pomoći osobama povrijeđenim u prometnoj nezgodi, sportskih trenera, radnika, stanovništva i sl. Certificirana sam sutkinja za natjecanja iz prve pomoći. Prijatelj sam udruženja Centra za zdravo starenje, gdje sam u više navrata obraćala zdravstvenim temama korisnicima njihovih usluga. Član sam Centra za demenciju,a ujedno i potpisnik sam usvojene Deklaracije o demenciji u BiH što je zaključak Prvog znanstvenog simpozijuma o demenciji u BiH sa međunarodnim sudjelovanjem. Još bih istaklnula svoj angažman i aktivno članstvo u nevladinoj organizaciji AID (Alliance of International doctors) od 2014. godine u kojem sam radila na više projekata od društvenog i humanitarnog značaja. U AID-u sam stekla certifikat o osposobljenosti za rad u izvanrednim situacijama. Ljekar sam u klubu bordo dama SFK 2000 Sarajevo, drugoligašima FK „Radnik“, FK „Famos“. Također sam doping kontrolor u Agenciji za antidoping kontrolu u BiH. Ranije sam radila i kontinuirano se educirala u eminentnoj ustanovi, Zavodu za Hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo, koju predvodi uvažena prim. dr. Sena Softić- Taljanović. Trenutno sam uposlena u Domu zdravlja Vitez na poslovima Hitne medicinske pomoći i obiteljske medicine. Ovom prilikom zahvaljujem direktoru DZ Vitez dr. Bošku Pavliču na ukazanom povjerenju i brojnim edukacijama, koje se nadam da ću opravdati i biti na usluzi građanima, kao i šefovima službi (obiteljska medicina- dr. Ani Šimunović i HMP- dr. Walid Suliman), na stručnim savjetima, sugestijama, motivaciji, prenijetim znanjima i vještinama.
VL: Spašavanje troje ozlijeđenih u prometnoj nesreći kod Kiseljaka dakle nije jedina situacija u kojoj su životi ljudi ovisili o vašoj pribranosti, stručnosti ali i brzoj reakciji. Kakav je zapravo svakodnevni život ljudi koji rade u službama Hitne medicinske pomoći?
Dr. Kruščica: Vrlo dinamičan, nabijen adrenalinom. Hitna pomoć je prva linija fronta u zdravstvu i temelj zdravstva. Mi smo konstantno u borbi s vremenom. Što prije dođemo do pacijenta koji je životno ugrožen, njegove šanse za preživljavanje su veće. Prema pokazateljima, 80 posto ljudi u svijetu u nesrećama ili od nekog teškog oboljenja umire u prvom satu. Sve se, znači, rješava u takozvanom „zlatnom satu“.U Hitnoj pomoći nemamo pravo na grešku. Ili nešto dobro uradimo u prvim minutama ili ne uradimo. Ako omanemo, nema pacijenta, neće se moći liječiti u bolnici ili kliničkom centru. Ako uradimo dobro, pacijent ima šansu živjeti i liječiti se.
VL: Vaš potez uistinu vrijedan divljenja za jednog liječnika trebao bi biti sasvim normalan i uobičajen. Zašto ne i kod nas u BiH, jesmo li općenito kao društvo izgubili vjeru ne samo u stručnost nego i humanost liječnika?
Dr. Kruščica: Svako ponekad izgubi vjeru u ljude, u humanost, ali isto tako uvijek postoji nešto što će tu vjeru vratiti. Ovakvih priča će uvijek biti. To je nešto, što se nažalost ne može spriječiti taman ni da smo najuređenije i najbogatije društvo. Možemo da krivimo lošu politiku, sudbinu ili sustav, ali uvijek će biti onih kojima je pomoć potrebna. Pitanje je samo koliko smo mi spremni drugima da pomognemo. Da li smo se začaurili u svoj krug obaveza i problema, u kojima nema mjesta za druge. Jesmo li postali grubi na tuđu nevolju? I da li smo od onih koji gledaju samo na sebe?
VL: Budući da ste Vi svestrana osoba angažirana ne samo u svom poslu, već i u nevladinim organizacija i sportu, možemo li kazati da ste svojim radom pa i nedavnim spašavanjem života u Kiseljaku sebi postavili još jedan životni cilj, a to je vratiti povjerenje pacijenata u liječnike i zdravstveni sustav u kojemu su ljudi ipak najvažnija karika?
Dr. Kruščica: Planove i ciljeve u životu trebaju imati svi, i njima treba težiti svakodnevno. Što se mene tiče, specijalizacija i doktorski studij su iduća stepenica moga usavršavanja i životno raskrižje. Nadam se da ću uz stalni rad i predanost te ciljeve uspjeti i ispuniti. Želim svoj posao obavljati časno i pošteno, sačuvati svoj ugled, kao i ugled kuće za koju radim. Nadam se da ću svojim radom i trudom ostvariti životni san. Važno je da zdravstveni djelatnici znaju da, iako nisu u mogućnosti birati sugovornike, tj. pacijente, mogu izabrati način na koji će prenijeti poruku kako bi ona postigla svoj cilj, a to je olakšavanje patnje pacijentima, ulijevanje povjerenja u liječnike i zdravstveni sustav. Zasigurno je potrebno uložiti trud da se oblik i sadržaj poruke prilagode pacijentu, no dobra je vijest da je to vještina koja se može naučiti.
VL: Je li vraćanje povjerenja u liječnike i zdravstveni sustav posao baš za mlade u ovoj struci, kakva su Vaša iskustva s kolegama Vaše životne dobi?
Dr. Kruščica: Revolucije i promjene u društvima dolaze uglavnom od mladih tako da prije traženja pomoći od starijih mladi mogu i moraju uraditi još mnogo toga u društvu, prvenstveno radi njih samih.
VL: Usavršavajući se i učeći, često ste boravili u inozemstvu gdje ste pretpostavljam itekako dobro došli. No, Vi ste se odlučili ostati u BiH, ovdje raditi i živjeti. Imali li ovdje perspektive za mlade, a posebno za one deficitarnih zanimanja u koje svakako spadaju liječnici?
Dr. Kruščica: Tako je. Kratkotrajni boravci u inozemstvu su bili u svrhu stručnog usavršavanja, a na koncu isti su završavali sa poslovnim ponudama. No, ja i dalje želim živjeti i raditi u svojoj domovini. Iako ne spadam u onu pasivnu većinu, nego se na više polja borim kako znam i umijem, smatram da mlade nikako ne treba kriviti za položaj u kojem se nalaze. Ne volim reći da su mladi inertni i da nema perspektive za nas, sustav je inertan. Znam mnoge koji su deprimirani i isfrustrirani jer su puno toga učinili, ozbiljne stvari pokretali, a i dalje ih nitko ne priznaje. Oni su prisiljeni da ozbiljno ramišljaju o odlasku.
VL: Koju biste poruku poslali svojim vršnjacima koji razmišljaju o odlasku iz BiH ali i kolegama koju su pomalo zaboravili na Hipokrata, odnosno da doktor mora biti prije svega čovjek i humanista?
Dr. Kruščica: Radite ono što znate i volite. Želim nam svima, a sebi prije svega , pokazati da se može živjeti u BiH i raditi ono što voliš i znaš raditi. Nije sve u bogatstvu i novcu. Patriotizam i domoljublje je najveće blago ovoga svijeta. Želim da sve ono što volim i dalje živi u mojim idealima. Kako zaboraviti naše rijeke, naše planine, naše gradove i dignuti ruke od svega i otići tamo negdje gdje svega toga nema.
artinfo.ba/ap
