Hajka na urednika portala Prometej Franju Šarčevića koju je pokrenuo novi kružok građanskih političkih teoretičara bliskih Našoj stranci i to radi bezazlenog teksta Nevena Šimića o lijevom sarajevskom nacionalizmu, unekoliko je znakovita. Ne zbog toga što je Šimić ponovio ono što je odavno poznato svakome sa tri čiste u glavi, da se sarajevske “lijeve” i građanske stranke busaju “u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam”. Već zbog toga što je rezultirajuća hajka razotkrila činjenicu da se tu ne radi o samo prikrivanju nacionalizma, već jasnih pojedinačnih izljeva neuračunljivosti i nepribranosti. Koji su, dijelom, posljedica bezidejnog i sluđenog javnog mnijenja, a ogledaju se ponajviše u, do zla boga, dosadnim i suhoparnim pokušajima reciklaže odavno istrošenih propagandnih slogana Stranke za BiH i njihovog predstavljanja kao relevantne političke misli.
Da se ne radi o tome, već o čistoj patologiji i iluziji o vlastitoj, gotovo mesijanskoj, grandioznosti, ne svjedoče samo intelektualno i propagandistički inferiorni tekstići na portalu vijesti.ba, za koje su autori ubjeđeni da će im priskrbiti više materijalnu no ideološku milostinju američke ambasade, već i sam početak hajke na Šarčevića. Tako je medijski eksponent Naše stranke Haris Imamović, naklapajući o nedopustivosti povezivanja “morala” (da, dobro ste pročitali), bh. ljevice i desnice, kao prilog pozivu na Šarčevićev pogrom citirao i Kur’an i to 99. ajet sure Al-Baqara koji glasi: “A Mi tebi jasne dokaze objavljujemo i jedino nevjernici neće u njih da vjeruju.”
Kako je, dakle, trebao početi huškačko proganjanje Šarčevića jer se usudio objaviti tekst koji, navodno, “ide u prilog HDZ-u”? Time što će se tvrdnje pristalica unitarnog građanstva izjednačiti sa Božjom riječi, koje se ne mogu i ne smiju provjeravati jer su božanske, dok je sumnjivcima, odnosno nevjernicima mjesto u vječnoj (džehenemskoj) vatri? Začetnik Facebook linčovanja koje su nastavili novinar portala Vijesti.ba Nihad Hebibović i ostali jednako histerični botovi se, doduše, kasnije pravdao da je sveti tekst citirao zbog česte “arogancije urednika Prometeja prema vjernicima”, te da nije namjeravao proizvesti pljuvačinu i šikaniranje koje je, nesretnim spletom okolnosti, sproveo. Ali ipak se radilo o iverzibilnom procesu. Ne samo zato što su tvorci frankenštajnskog združivanja svih unitarističkih floskula, od Harisa Silajdžića do Reufa Bajrovića, svojim postupkom zapravo demonstrirali nepobitnost činjenica teksta Nevena Šimića. Pogotovo opaske da sarajevskoj ljevici ne manjka “nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa”, ali da je, istovremeno “vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike.”
I dalje, ne samo zato što su sami sebe razgolili kao glumci loše predstave čiji su glupi scenarij sami napisali. Ne samo zato što su, unekoliko, dokazali pisanje ugledne publikacije Stav, da bošnjački nacionalizam ne postoji. Jer je nacionalizam daleko ozbiljnija stvar od gatanja iz kašika, proglašavanja nišana na dvije vode prežitkom gotskih stećaka, ili političke misli prema kojoj je legitimni prijedlog za federalizacijom države, zapravo, vraćanje u sovjetska vremena. Daleko ozbiljnija od političke “misli” čija se težina ogleda u lajkovima istomišljenika sektaško-gurupokloničkoga mentaliteta. Već i radi toga što je napad na Šarčevića i Prometej jasan dokaz kakvu “građansku” državu priželjkuju njeni ponuđači. Onakvu u kojoj je benigni portal po sistemu spektra mišljenja “neka cvjeta hiljadu svjetova” dobar do one mjere u kojoj neće povrijediti grandiozne sujete i komplekse samoumišljenih novograđanskih mislilaca.
I da, kakve li dodatne nevolje i tegobe za pogromaše. Pokazalo se da dio sarajevskog javnog mnijenja uopšte nije (u)toliko glup da sve ovo shvati. A s obzirom da se, dijelom, radi i o onima koji su do sada gajili nade da pomenuta ekipa nije u tolikoj mjeri zglajzala u bacanje kašika, naročito je zabavno bilo pratiti jadne pokušaje opravdavanja i izvinjavanja, proporcionalno opasnosti umanjenja mogućih tezgi i honorara, ili unaprijeđenja od onih koji su ih smatrali drugačijima. S druge strane, ovo budi i određenu dozu nade u skoru političku artikulaciju realnijih građanskih promišljanja. Ugo Vlaisavljević je još 2006. zaključio da “kritika nacionalista ne smije proći bez kritike postojeće (etno-nacionalne) države”, ali da je ona gotovo nemoguća jer “iza sebe nema nikakvu ustanovljenu građansku politiku.”
A građanska politika u BiH nikako ne može i ne smije bježati od federalizma, doduše vrlo specifičnog za utoliko specifičnu, gotovo državnu zajednicu, kakva je BiH. Drugim riječima, ukoliko Miloradu Dodiku nije problem reći da će BiH bazirana na paritetu i dejtonskom federalizmu uvijek biti prihvatljivo rješenje za Republiku Srpsku, zbog čega novi građanski političari ne bi napravili korak upravo u tom pravcu?
Uz svaku riječ kritike za one koji nemaju ponuditi nikakvu alternativu osim gomilu floskula koje izgovara i Antidejton grupa, napabirčenih definicija sa Wikipedije i impotentnog Facebook urlanja, defamacija, vrijeđanja, pa sve do zazivanja Božjeg gnjeva na zločince koji su se usudili pomisliti da složeni sistemi neće biti pojednostavljeni parolašenjem. Već jedino ratom. A njega mogu priželjkivati samo sumanute osobe. I duboko neiživljene.
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
