Vraćanje spomenika tema je koja se u Sarajevu pokreće povremeno. No, ovoga je puta otkriveno kako se oni koji su (nekoć) vratili Principove stope i obnovili „njegovu kapelu“, na spomen vraćanja monumenta zlosretnome bračnom paru, za pištolj hvataju. Umalo!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Iako ideja o vraćanju spomenika Franzu Ferdinandu i Sofiji u bh. prijestolnicu, na Latinsku ćupriju gdje su skončali na Vidovdan 1914., zapravo i nije nova, ipak nakon što je Gradsko vijeće Grada Sarajeva usvojilo tu inicijativu Stranke za BiH, otpočela je žestoka politička utakmica. Štoviše političko pozicioniranje oko ove odjedanput važne teme. Budući da su se praktički svi zastupnički klubovi usuglasili glede ponovnog komemoriranja austrougarskoga prestolonasljednika i supruge mu, žurno se oglasio Srđan Mandić koji je, veli, posramljen glede činjenice da su i vijećnici iz (njegove) Naše stranke glasovali Za.
„… I ne želim uopće otvarati prostor za različita tumačenja i mišljenja jer se o dokazanim povijesnim činjenicama ne raspravlja. Tko imalo poznaje historiju, zna tko su bili okupatori u ovoj zemlji“, misli taj načelnik Općine Centar, zabrinut, prema vlastitu priznanju, čiji bi – onda – spomenik mogao biti sljedeći?!
Princip (u prirodnoj veličini) je sljedeći?
Nakon ovoga njegova, pa gotovo izljeva nezadovoljstva pomislio sam kako sugerira/strahuje da bi sljedeći monument što bi mogao osvanuti podno Trebevića mogao biti onaj – u prirodnoj veličini! – egzekutora koji je Franza i Sofiju i otpremio na onaj svijet. A, sve temeljem onih prosvjeda pred bijelom kućom na Miljacki kada je u „slučaju Schmidt“ gotovo zazivan (neki) ovodobni Princip koji bi došao glave visokom predstavniku jer je u travnju 2023. na 24 sata suspendirao Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Zbog čega je taj Nijemac optužen za croatofiliju, a „probosanci“ ispod njegovih prozora tražili da se Hrvati pakiraju i u dva-tri vagona napuste BiH…
Daljnji je, međutim, rasplet pokazao kako Mandić nema problema s Gavrilom. Nikakvih! Ali ne (i) samo on. Naime, u rujnu 2022. vlasti Županije i Grada vratile su stope Gavrila Principa na njihovo mjesto – bez osobite javne rasprave ili pobune. Slijedom čega treba podsjetiti kako su nakon pada Austro-Ugarske, nove vlasti, dakle Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, uklonile spomenik nesretnom prestolonasljedničkom bračnom paru te postavile, odmah iznad Gavrilovih stopa, spomen-ploču na kojoj je pisalo: „Na ovom istorijskom mjestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidovdan 15/28 1914. godine.“
Sretan rođendan, Führeru!
Ploča se tu nalazila sve do nacističke okupacije Sarajeva, a posebno je zanimljivo kako je nakon uklanjanja završila kod Adolfa Hitlera kao rođendanski dar?! U biti, čuđenju nema mjesta zbog ovoga berlinskog premještanja Gavrila izravno Führeru. Njemačke su novine, naime, u to vrijeme pisale – a Hitler čitao – kako je Ferdinanda ubio Židov Princip…
No, vratimo se Mandiću. Odgovarajući na njegovo susramlje zbog inicijative SBiH da se prestolonasljednik i bolja mu polovica vrate tamo gdje im je spomenik postavljen 1917. i još više zbog kolaboracije na ovoj izdaji njegovih stranačkih kolega, ova je stranka podsjetila načelnika središnje sarajevske općine kako su on i tadašnji županijski premijer Elmedin Konaković osigurali sredstva za obnovu kapele Gavrila Principa. Riječ je, zapravo, o pravoslavnoj kapeli na groblju Sveti arhanđeli Georgije i Gavrilo na sarajevskim Ciglanama, gdje počivaju posmrtni ostatci Gavrila Principa i članova Mlade Bosne kojima se nekoć tepalo – vidovdanski heroji…
Kako bilo, Gradsko vijeće misli ozbiljno, argumentirajući svoj stav tvrdnjom da je sarajevski atentat povijesna činjenica, događaj koji je promijenio povijesni tijek te je kao takav i jedan od simbola Sarajeva.
Stigma svevremenska
„Kad su vraćene stope atentatoru, svi su šutjeli. Kada se želi vratiti spomenik njegovim žrtvama, odjednom se javlja protivljenje. To je najmanje dosljedno. Sarajevo je grad slojevite i bogate prošlosti, grad u kome su se susretale i prožimale civilizacije… Ovdje se ne radi o veličanju bilo koga, niti o negiranju bilo čijih žrtava. Radi se o vraćanju autentična povijesnog spomenika na mjesto gdje je stajao kao podsjetnik na događaj koji je zauvijek obilježio Sarajevo“, odgovorili su svim osporavateljima rodonačelnici ideje o povratku spomen-obilježja.
Zanimljivo, na ruku im ide i činjenica da su uz Mandića stali i predsjednik RS-a – u sjeni! – Milorad Dodik i gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić. Inače, primijetili su u SBiH, koalicijski partneri Naše stranke na državnoj razini. Uz to, kada je spomenuo – „okupatore“, Mandić, inače ekonomist, dolazi na sklizak teren. Povijest je, naime, u našim krajevima više-manje slab protivnik mitomaniji. Primjerice, jedan od mitova govori kako su Osmanlije osloboditelji Bosne, slijedom čega ulice, trgovi – da o džamijama i ne govorimo - komemoriraju ta „osloboditeljska vremena“…
Nakon odluke Gradskog vijeća Sarajevo je u (ne)prilici odgovoriti na pitanje: Hoće li slaviti (samo) ubojstvo ili odati počast (i) žrtvama? Doima se kao lako rješiva dvojba, posebice ako će se, evo, slijediti „pravna država“, tj. odluka gradskog parlamenta. No, što je u Sarajevu – la(h)ko?!
A, koliko je sve to komplicirano, svojedobno je u Katoličkom tjedniku svjedočio povjesničar Husnija Kamberović upozoravajući kako je jedan od najvećih izazova za suvremene povjesničare shvatiti proces u komu se „istodobno veliča srednjevjekovna država i slavi onoga tko ju je srušio“.
I, evo, usred smo vremena u kome se ubojica šaptom vratio na obalu Miljacke, a žrtve su izazvale prijepor. Žestok!
Aneksija ga je zaprepastila
Slijedom čega nije možda loše malo se prisjetiti osobe ubijenog prestolonasljednika, poglavito nakon što ga je Mandić imperativno atributirao kao – okupatora. „Franz Ferdinand bio je zaprepašten odlukom da se 1908. anektira Bosna i Hercegovina jer je unaprijed znao kako će to izazvati napetosti na Balkanu, ali ga o tomu nitko ništa nije pitao. Njegova je politička ideja bila stvaranje nečega što je on zvao Sjedinjene Države Europe, po uzoru na SAD, pri čemu bi u Austrijskoj Monarhiji svaka zemlja imala određen stupanj neovisnosti“, kazala je prije desetak godina u Ljubljani britanska povjesničarka Sue Woolmans na predstavljanju knjige Ubojstvo Franza Ferdinanda – Sarajevo – romansa koja je promijenila svijet, koju je ova povjesničarka napisala u suautorstvu s američkim kolegom Gregom Kingom.
U biti, i ova, ali i neke druge knjige vezane (i) za ljubavni život bračnoga para što je tragično skončao usred brdovitog Balkana, svjedoče o Ferdinandovu položaju na dvoru. Budući da je Sofija bila nižeg staleža, nesuđeni je car svoju vezu s njom godinama tajio. Tek 1899. uspio je od cara, koji je prezirao njegovu ljubav prema nižoj plemkinji, dobiti dozvolu za morganatski brak. U prijevodu: titule i povlastice koje ima muž ne mogu se prenositi na suprugu i djecu rođenu u ovom braku. Što je značilo da Sofija neće postati nadvojvotkinja, niti član dinastije Habsburg. Njihova djeca nisu imala pravo na očeve titule, niti nasljeđivanje trona. Ipak, unatoč svemu, vjenčali su se 1. srpnja 1900. u Reichstadtu. Na vjenčanju su bili nazočni kao jedini Habsburgovci Ferdinadova maćeha i njezine dvije kćeri, što je u ono doba ocijenjeno kao sumanuta franjojosipovska perverzija.
Bajka s tragičnim krajem
Nakon vjenčanja Sofija je dobila samo titulu kneginje od Hochenberga, a na razinu vojvotkinje uzdignuta je 1909. Tako da bi se spomenik ovoga puta – ako se baš Mandić & comp. plaše povratka „agresora“ – mogao afirmirati kao uspomena na jednu veliku i tragičnu ljubav. Jer, bila bi to prilično bajkovita priča da se – na drastičan način – nije umiješao egzekutor iz (Bosanskog) Grahova.
Međutim, osim cijepljenih „probosanaca“ povratku Franza i Sofije na mjesto zločina mogli bi se ispriječiti i tehnička pitanja. Nakon utemeljenja Kraljevine SHS-a, u prosincu 1918., spomenik je uklonjen, a dijelovi su preneseni u bašču Zemaljskog muzeja BiH. Danas je jedan dio nekadašnjeg spomenika izložen u Muzeju Sarajevo, dok su preostala dva završila u Trebinju i na Kobiljoj Glavi. Privatne osobe koje su u posjedu tih dijelova – a nitko, makar za sada, ne zna kako su se dokopali tih povijesnih artefakata – navodno su spremne ustupiti ih. Što je, otkako su Feničani izmislili novac, relativno lako ostvarivo.
Ispostavi li se pak kako su u njih velike oči, Grad Sarajevo će pokrenuti proceduru izrade replika na temelju dostupne arhivske građe, fotografija i stručnih smjernica kako bi se spomenik vratio na mjesto koje mu povijesno pripada. Ukratko, nakon odluke Gradskog vijeća Sarajevo je u (ne)prilici odgovoriti na pitanje: Hoće li slaviti (samo) ubojstvo ili odati počast (i) žrtvama?
Doima se kao lako rješiva dvojba, posebice ako će se, evo, slijediti „pravna država“, tj. odluka gradskog parlamenta. No, što je u Sarajevu – la(h)ko?!
nedjelja.ba
