Svojevremeno je čitava kršćanska Europa euforično slavila pobjedu nad Turcima kod Lepanta. S obzirom na međusobnu povezanost muslimanasvijeta, može se pretpostaviti da bi s istim žarom oni danas slavili ukoliko bi Hamas odnio pobjedu nad izraelskom vojskom.
PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Ljudsko stvorenje je već u svojim samim počecima bilo religijski orijentirano. Na to upućuju različiti rituali iz najranijih vremena, kao i obredi pokapanja, što govori o tome da je čovjek sebe smatrao nečim značajnijim od životinje. Gotovo sve civilizacije su, pa i one najranije kao što su sumerska, babilonska i egipatska, duboko povezane s religijama. To važi također za grčku i rimsku civilizaciju u kojima su religije igrale važnu ulogu u kreiranju svijesti društva.
Povjerenje prema religiji
Religije utječu i danas u nekim državama svijeta na ponašanje u društvu, nudeći ponekad i upitne vrijednosti, poput onih koje protežiraju isključivost prema drugima i drugačijima. Najbolji primjer za to imamo u većinskim islamskim državama, čak i u onima u kojima vlada vojna diktatura. Islam u tim državama ima onaj utjecaj koje je kršćanstvo imalo u europskim prije 200-tinjak godina. Iako kod velikog broja religija ono eshatološko igra važnu ulogu, ne smije se zanemariti niti njihov utjecaj na oblikovanje svagdanjeg društvenog života. Utoliko se može reći da su civilizacije znatnim dijelom produkt i vlastitih religija. Mnoge civilizacije su propale s urušavanjem vrijednosti njihovih religija, iako se ne može uvijek reći da je odnos prema religiji bio glavnim uzročnikom njihove propasti. Pa ipak jedno se može ustvrditi: demitologizacija religije, njezino podvrgavanje povijesno-kritičkoj metodi istraživanja, kao i prosvjetiteljski odnos prema vjeri, što se dogodilo u zapadnom svijetu, doveo je do slabljenja utjecaja kršćanskih zajednica u društvu. Iako danas na bogove starih civilizacija gledamo s podsmjehom, pitajući se ponekad kako su ljudi mogli vjerovati u takve mitološke priče, recimo, to da grčki bogovi na čelu sa Zeusom stoluju na Olimpu, ne smije se zaboraviti da su ljudi određenih civilizacija bili duboko uvjereni u istinitost onoga što im religije propovijedaju, da su sa strahopoštovanjem prinosili žrtve i molili se kao što to danas čine židovi, kršćani ili muslimani, pripadnici monoteističkih religija.
Kršćanstvo stjerano na rub
Rat Izraela s Palestincima jest nacionalni, ali i religijsko-civilizacijski sukob. Hamas pripada Muslimanskom bratstvu koje protežira šerijatsko uređenje društva, dok u Izraelu sve značajniju ulogu imaju doseljeni vjerski fanatici koji vjeruju da je jedino židovski narod Bogu drag. Dok islam svojim utjecajem dominira u mnogim muslimanski državama; radikalno židovstvo jača svoj utjecaj u pretežno ateističkom Izraelu; kršćanstvo, barem ono u Europi, gubi ubrzanim koracima tlo pod nogama, što za posljedicu ima slabljenje utjecaja na društvena zbivanja. Kršćanstvo sa svojim vrijednostima nije više toliko prezentno u društvu kao što je bilo prije nekoliko stoljeća, pa čak i desetljeća. U Europi je kršćanstvo još i u 1980-im igralo važnu ulogu u društvu. Kršćanske vrijednosti su javno protežirane, iako to ne znači da su ih se kler i vjernici striktno pridržavali. Jačanjem liberalne ideologije, ljevičarskog revanšizma, sekularizacije i demitologizacije, prestaje značajniji utjecaj kršćanskih zajednica na usmjerenje društva. Iako sekularizacija i demitologizacija nisu bezuvjetno nešto negativno, niti su usmjerene protiv onoga bitnoga u religiji, to jest u kršćanstvu, mnoge su stvari izmakle kontroli. Došlo je do naglog potiskivanja utjecaja religije na društvo, a time i slabijeg utjecaja vrijednosti na koje se društvo oslanjalo. Uzrok potiskivanja kršćanstva na rub društva u zapadnim europskim državama treba tražiti također i u sve jačoj nezainteresiranosti pojedinca, pa i društva u cjelini za vrijednosti koje kršćanstvo nudi.
U središtu zanimanja europskog čovjeka ne stoji više „kršćanski slabić“, onaj protiv kojega se svom silom obrušio filozof Nietzsche, čovjek koji je držao do skromnosti, solidarnosti, poštenja i odgovornosti, nego jaki pojedinac koji se pokušava ostvariti po svaku cijenu, „nadčovjek“ koji ima osjećaj da mu ne treba Bog, a time ni religija. Sloboda je dobila prednost pred odgovornošću. Individualizam je uspio potisnuti osjećaj za zajedničko. Štoviše, religija, bolje rečeno ono istinsko kršćanstvo, postalo je takvom pojedincu zapreka na putu njegova ostvarenja. Nagli pad zainteresiranosti za kršćanstvo u zapadnim katoličkim državama, kao što su Njemačka, Austrija, Francuska – u protestantskim ono je već i ranije bilo potisnuto na rub društva – treba tražiti također i u crkvenim skandalima, kao što je pedofilija, ali i nesposobnosti prilagođavanja vremenu, provođenju onih bitnih reformi koje su nužnost novoga doba.
O kakvim je brzim promjenama riječ, najbolje pokazuju statistički podaci o ugledu klera. Dok je početkom 1980-ih svećenički poziv bio najcjenjeniji u njemačkom društvu, u 2020-im ga nema niti među 40 najutjecajnijih poziva. Veliki kršćanski teolozi poput Eduarda Schillebeeckxa, Friedricha Gogartena, Hansa Künga, Karla Rahnera, Rudolfa Bultmanna, Karla Lehmanna i Josepha Ratzingera bili su svojevremeno najčitaniji autori u zapadnom europskom društvu. Danas mnogi mladi Nijemci i Europljani ne znaju o njima ništa.
Sve jači utjecaj islama u Europi
Dok utjecaj kršćanstva u mnogim zapadnim zemljama gubi tlo pod nogama, islam, zahvaljujući sve većem broju migrantskih pridošlica, postaje značajan čimbenik u Europi. Prema nedavnom istraživanju najpoznatijeg njemačkog političkog tjednika Spiegel svega 4 % katolika i 2 % protestanata posjećuje liturgiju jednom tjedno, dok se u muslimanskim zajednicama okuplja tjedno na molitvu oko 17% vjernika. S obzirom na sve slabiju zainteresiranost katolika i protestanata za svoju vjeru, ta će brojka s godinama bivati sve manja. Kod muslimana će se stvari kretati u suprotnom pravcu, zahvaljujući boljem natalitetu, sve jačim migracijama, kao i tradicionalnom i konzervativnom vjerskom pogledu na svijet i život.
Ukoliko se u Europi nastavi i dalje proces slabljenja zainteresiranosti za kršćanstvo, može se očekivati da će za kojih 10-ak godina islam kao religija biti najprisutniji ne samo u njemačkom ili francuskom javnom životu, nego i u mnogim drugim zemljama, pogotovo u onim nordijskim s protestantskom većinom. Budući da su kroz povijest na društvena previranja utjecale religije, može se očekivati da će rasti utjecaj islama na kreiranje budućnosti europskoga društva. Pri tome treba imati na umu da neće biti riječ samo o jačoj prisutnosti jedne vjere (islam) u odnosu na drugu (kršćanstvo), nego i o utjecaju prisutnije vjerske zajednice na društvo u cjelini, pa čak i na dugotrajniji civilizacijski pravac.
Kojim pravcem ide Europa?
Europa poznaje izreku: „Cuius regio, eius religio“ – „Čija zemlja, toga i religija“. Ovom izrekom se nakon sklapanja mira između katolika i protestanata (Augsburg, 1555.) željelo reći da će vjeru određivati onaj koji gospodari prostorom. U kontekstu te izreke, jer ona uključuje i to da će prostorom gospodariti pripadnik jedne od vjera, može se očekivati da će na pravac civilizacije u Europi utjecati najjača religija. A to će prema svim logičkim predviđanjima u zapadnim europskim državama, ako ne dođe do nekih posebnih promjena, u budućnosti biti islam.
Iako ateizam i agnosticizam, kao i pretjerani liberalizam prevladavaju u mnogim europskim državama, ipak oni neće kreirati društvena zbivanja, jer im nedostaje dovoljno radikalne opredijeljenosti o kakvoj se može govoriti samo u religijama. Sve kad bi i pokušali dominirati, sukobit će se, umjesto mlakog kršćanstva, s vrlo samosvjesnim i radikalnim azijskim i afričkim islamom. Uostalom, već se danas pokazuje da mnogima od spomenutih nedostaje hrabrost radikalno se kritički suočiti s islamom kao što to čine u odnosu na kršćanstvo. Problem će pojačavati činjenica da se današnji islam, pogotovo onaj azijski i afrički, nije distancirao od političkoga islama, koji ne želi služiti nego vladati.
Teško je sa sigurnošću predvidjeti kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. No, jedno je sigurno: uloga islama će u zapadnim državama Europe bivati sve jača, a kršćanstva slabija. Takav odnos će zasigurno utjecati na daljnji razvoj civilizacijskih kretanja u Europi. Određene promjene su već danas vidljive. Prosvjedi muslimana u Europi, pogotovo oni nasilni, povodom sukoba Izraela i Palestinaca, daju naslutiti neka nova vremena. Oni koji ne poznaju dovoljno svijet islama, trebali bi znati da je musliman nadnacionalna kategorija. Među muslimanima svijeta postoji duboka povezanost, ona koja nadilazi nacionalne i državne okvire. Taj osjećaj povezanosti podsjeća na ona kršćanska vremena u doba ratova protiv arapskih i turskih osvajača. Svojevremeno je čitava kršćanska Europa euforično slavila pobjedu nad Turcima kod Lepanta. S obzirom na međusobnu povezanost muslimana svijeta, može se pretpostaviti da bi s istim žarom oni danas slavili ukoliko bi Hamas odnio pobjedu nad izraelskom vojskom. Zar ponešto o tome ne govori jednodušno zgražanje muslimana u svijetu nad izraelskim terorom nad Palestincima, pri čemu se uopće ne spominje i Hamasov terorizam nad židovskim civilima? Istina, i europska politika se opredijelila dosta jednostrano za Izrael, ali ne iz vjerskih razloga, nego zbog straha da ne bude proglašena antisemitskom.
nedjelja.ba
