logonovi

 

btn facebook btn homebtn mobilni

Uglavnom Oblano

0°C

Kiseljak

Uglavnom Oblano

Spašavanje vojnikinje Sebije: Čekajući novog gospodina "K"

zk

Vrhunaravno načelo ovdašnjih "profesionalnih nacionalista" ili "profesionalnih ljevičara", što je u principu jedno te isto, mogli bismo nazvati "sindromom uginule komšijine krave" ili tanovićevskim "sranjem u Ruandi".

Protekli je mjesec portal Žurnal.ba donio vijest o 150 teško bolesnih onkoloških pacijenata koji su trebali biti otpušteni iz sarajevskog KCUS-a, jer su svi uređaji za zračenje bili neispravni. Menadžment KCUS-a, na čelu s dr. Sebijom Izetbegović, dostavio je otpusna pisma pacijentima, ali ih je njih petnaestak odbilo potpisati.

Onkološke pacijentice su se nakon toga okupile ispred bolnice kako bi izrazile svoj protest, što su snimile i kamere Federalne televizije. Odmah potom, kao po pravilu, započelo je političko lešinarenje nad cijelim ovim slučajem, prije svega od strane federalne oporbe kojoj je jedini cilj politički profitirati bez obzira na povod.

Tražila se smjena direktorice Sebije Izetbegović, međutim oporbi su nedostajali glasovi HDZ-a. Ova "kadrovska kombinatorika", odnosno princip nediranja u tuđu avliju ("Paša moj solidni, u svojoj bašći beri cvijet"), jedina je stvar u HDZ-SDA koalicijama koja je svih ovih godina besprijekorno funkcionirala, tako da se HDZ-ovo "spašavanje vojnikinje Sebije" samo po sebi podrazumijevalo.

Na žalost, ovaj humanitarni raspad sustava pretvorio se u političku travestiju koja je bacila u drugi plan pacijente KCUS-a: "oporbenjacima" je bilo mnogo važnije "odgonetnuti" što je to Dragan Čović dobio zauzvrat od Bakira Izetbegovića, nego li iznaći rješenje za nastavak liječenja oboljelih. Očekivano, najčešći odgovori tih "mudraca" sveli su se na "treći entitet" i "treći kanal".

Ova vijest nije na ovdašnjim javnim medijima emitirana zbog pacijenata iz KCUS-a, oni su po tko zna koji put, a isti je slučaj i s ratnim žrtvama, zlouporabljeni za potrebe političkih elita kao taoci njihove bezidejnosti i korumpiranosti.

Drugim riječima, nije cilj oporbe, u ovom slučaju, dr. Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a, već gospođa Sebija Izetbegović, supruga Bakira Izetbegovića. Razlika je ogromna.

Usput, ako koji zalutali metak pogodi Dragana Čovića, kud ćeš više. To je, na žalost, krajnji domet karikaturalne bosanskohercegovačke oporbe. Nesposobni ravnatelji, predsjednici, najčešće doživotni, ovoga ili onoga, u BiH nisu iznimka, već pravilo. Stoga zašto smijeniti samo Sebiju Izetbegović, a ostaviti sve ostale na miru? Tražiti principijelnost u makijavelističkom kokošinjcu bosanskohercegovačke politike, prije svega je licemjerno.

Da su kojim slučajem pacijenti bili u prvom planu, javnost bi iz dana u dan bila obavještavana o njihovoj daljnjoj sudbini, što se nije dogodilo.

Mogli smo, primjerice, nedavno u Hrvatskoj pratiti medijsku presiju na Plenkovićevu vladu da se odobre sredstva za skupo liječenje sedmoro djece oboljele od neuroblastoma koja je urodila plodom.

Međutim, u BiH su mnogo važnije sinekure političkih elita od sudbine 150 osoba. Slučaj se nakon ovog tužnog medijskog cirkusa primirio. Za pretpostaviti je kako je u najboljem slučaju uprava KCUS-a ipak pronašla u budžetu "dovoljno prostora" za servisiranje aparata na odjelu onkologije, odnosno protest je "urodio plodom", rekli bismo, bez obzira što to zvuči zastrašujuće: građani ove zemlje se, izgleda, moraju protestima boriti za svoje "pravo na kemoterapiju" bez ikakve pomoći sa strane, pa niti od dežurnih moralizatora koji se propinju na stražnje noge i na najbanalniji povod.

Mislim da nikada dosada nije nekim činom uspostavljena teža i beznadnija dijagnoza ove zemlje: nesretne pacijentice nisu, pa niti iz "viših interesa", "spašavanje vojnikinje Sebije", pristale otići kućama i bespogovorno umrijeti.

U jednoj dijaloškoj emisiji Federalne televizije u kojoj je bilo riječi o sasvim drugoj temi (prijedlog zakona o negiranju genocida i ratnih zločina) slučajno se moglo doznati kako je banjolučki Klinički centar ponudio zbrinjavanje i liječenje svih pacijenata sa sarajevske onkologije.

Ta vijest je u federalnim medijima prešućena, iako se radi o vijesti kakve ovoj zemlji nasušno trebaju. O nečemu sličnom se moralo danima pričati u udarnim terminima, kao na primjer svojevremeno o međunacionalnoj solidarnosti tijekom velikih poplava od prije nekoliko godina, što je bio vjerojatno najsvjetliji trenutak BiH nakon rata, kada je većina građana na trenutak osjetila neku vrst zaboravljenog ponosa, ali to politikama kojima Drugi služe isključivo za demoniziranje i održavanje vlastitog političkog perpetuum mobilea, ni u kojem slučaju ne odgovara.

Tko je onaj tko je uime nacionalističke i političke zadrtosti odbio pomoć banjolučkog Kliničkog centra, odnosno tko je preuzeo na sebe ingerencije Boga koji odlučuje o životima oboljelih pacijenata? I bi li se tako postavili da se radilo o sudbinama njihovih bližnjih?

Vrhunaravno načelo ovdašnjih "profesionalnih nacionalista" ili "profesionalnih ljevičara", što je u principu jedno te isto, mogli bismo nazvati "sindromom uginule komšijine krave" ili tanovićevskim "sranjem u Ruandi".

Kakve to veze ima s ovim slučajem? Ima, jer je stranačko kadroviranje ugušilo potencijale na svim područjima, tako da je tuđa nesreća počesto jedini adut te potkapacitirane klike u političkoj borbi kakvom je oni zamišljaju.

HDZ-ovo "spašavanje" Sebije Izetbegović je u tom smislu simptomatično, jer je kadroviranje istočni grijeh bosanskohercegovačkih stranačkih gremija koji se više od bilo čega boje izvrsnosti i beskompromisnog stava. Naravno, buka i bijes koju "ljevičari" emitiraju u javni prostor, koji se počesto kose sa zdravim razumom, nema veze s moralom i principijelnošću. Njihov cilj je samo jedan: održavanje ovakvog staus quoa, političke kaljuže u kojoj onda, kako bi to rekao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, "uživaju kao mali pajceki".

Na svaku Izetbegovićevu "sebiju", oni imaju svoju, spremnu u svakom trenutku uskočiti na njeno mjesto. To je jedna vrst nove bosanskohercegovačke kvadrature kruga koja je izravna posljedica povećanja broja krokodila u sve manjoj bari.
Pokušat ću na jednom primjeru pokazati kako djeluje mehanizam te pogubne kadrovske kombinatorike, i to na primjeru "bugojanske grupe", svih tih cikotića, mlaća, gasala i sličnih, koji su završili u institucijama BiH bez ikakvog ozbiljnog otpora od strane HDZ-a.

Prešutno dogovoreno kontaminiranje institucija, uz održavanje latentne političke i pravne nesigurnosti, te uz pogubni voluntarizam međunarodne zajednice, ključni su razlog masovnoj bježaniji iz BiH.

Jedan od gradova koji se ubrzano prazni je i Bugojno. U slučaju tog grada možemo parafrazirati onaj prastari štos o Muji kojemu je konj, tek što ga je "odučio" od hrane, crknuo. Tako je i SDA, nakon što je "odučio" Bugojno od Hrvata, skupa s "prljavom vodom" prolio i Bošnjake kojima je dojadilo čekati eru zlatnih kašika Alije Izetbegovića.

Ovo je ujedno i "najslabija karika" forsiranja nedovršenog rata, koji se najviše ogleda u nepristajanja na bilo kakve pozitivne pomake u Federaciji BiH, trajna rješenja koja bi garantirala minimum stabilnosti, odnosno, ukratko, uspostavljanje "pravila igre".

U RS-u su, kao nusprodukt "federalnog nedovršenog rata", ovi procesi odavno dovršeni i zacementirani, tako da oni sebi mogu dopustiti luksuz života u apsurdnoj "alternativnoj stvarnosti" ovjerenoj od strane Ministarstva prosvjete RS-a u kojoj se opsada Sarajeva i srebrenički genocid nisu ni dogodili.

Preostalo je tek još "bojno polje Federacija BiH". Najveće žrtve ovih procesa su bez sumnje bosanski Hrvati, projekta koji bismo bez krzmanja mogli nazvati "tihim etničkim čišćenjem" od kojega nitko, od vlastite politike, međunarodne zajednice, pa do Crkve, ne može oprati ruke. A o bošnjačkoj politici i javnim medijima da ne govorimo. Oni najčešće licemjerno nastupaju pod maskom brige za bosanske Hrvate tretirajući ih poput egzotičnih divljaka, niže domorodačke vrste kojoj je potreban skrbnik, nešto poput profesionalnih "šaptača Hrvatima" čiji je najviši dosadašnji doseg notorni Jerko Lijanović.

Međutim, to više nije ni važno, jer je taj proces gotovo dovršen. Koje je rješenje? Pada mi na pamet tek Skype. Nije više nikakva rijetkost kod nas susresti starice koje savršeno barataju sa Skypeom ili Viberom, što u budućnosti čeka većinu nas koji tu ostajemo živjeti.

Ipak, kada je riječ o "kadroviranju" u ovom kontekstu, treba biti pošten i reći kako je krimen SDA neusporedivo manji u odnosu na druge bošnjačke stranke, prije svih lažnu ljevicu. Neonacistička agenda "Čefuri raus!" u slovenskoj varijanti, odnosno "Il je voli ili je napusti!" u bošnjačkoj, koja je u drugoj polovici devedesetih bila jedina suvisla programska maksima "bosanskih patriota", dosada je isključivo operacionalizirana od strane "ljevice", isturanjem u prvi borbeni ešalon misterioznih "građana" ispranih od nacionalnog identiteta, iako takvih danas u BiH gotovo da nema.

SDA je dosada bezuvjetno prihvaćala hrvatske, odnosno HDZ-ove kadrove, bez obzira na sve: nekompetenciju, bahatost, ljepljive prste ili zadrte ideološke stavove. Znači, prihvaćali su ih onakvima kakvi jesu, dok je "ljevica" prihvaćala isključivo vlastitu projekciju Hrvata, one koji zadovoljavaju njihove "kriterije", a takvi se danas mogu prebrojiti na prste jedne ruke.

Primjerice, "lojalan Hrvat" ne smije glasovati za "dragana čovića", slušati Marka Perkovića Thompsona, navijati za Zrinjski, mora se užasavati OHR-ovih "dviju škola pod jednim krovom", poželjno je da mu prezime počinje sa slovom "K", ne smije navijati za nogometnu reprezentaciju Hrvatske niti se smije kurčiti sportskim uspjesima Marina Čilića ili Bojana Bogdanovića, ili znanstvenim dostignućima Uskopljaka Ivana Đikića.

Dalje, ne smije biti pobornik segregacije, bez obzira što je ova zemlja podijeljena i segregirana na subatomskoj razini i, što je najvažnije, ne smije razmišljati vlastitom glavom, to će umjesto njega činiti drugi.

Neki novi gospodin "K" kojemu "probosanske snage", uključujući međunarodnu zajednicu i "neovisne intelektualce", otvoreno pripremaju teren, bez obzira na katastrofalne posljedice ovog već dva puta iskušanog modela?

Ima još toga što bi morao ispoštivati "lojalan Hrvat" ("ili je napustiti"), da ne nabrajam, međutim ima i merhametluka i širokogrudnosti isprobanih u praksi: ne moraju, na primjer, biti poštovatelji lika i djela jednog "manje poznatog romanopisca iz Bradine", iako je poželjno, jer takve možete kupiti za kikiriki.

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba

Share

flink1flink1flink1

ARTlogofooter2015

Ovaj portal je član Vijeća internet portala u BiH

Copyright 2007-2016 ART company d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

 

designer17