logonovi

 

btn facebook btn homebtn mobilni

Oblano

-5°C

Kiseljak

Oblano

Vareš: 10-godišnji Anto jedini je učenik u selu Oćevija

anto ucenik

Ako nastaviš dalje iz Vareša, odlučno odbijajući mit da je Vareš kraj svijeta i da iz tog malog grada napuštenog i od Boga i ljudi dalje ne možeš nigdje, proći ćeš kroz prirodni tunel, čuti priču da u njemu živi rijetka vrsta slijepih miševa, i krenut ćeš, krivudavim, jedva prohodnim i ledom okovanim šumskim putem penjati uz planinski prijevoj Zvijezde.

Tamo ćeš vidjeti svu njenu surovost za koju možda znaš iz lovačkih priča, prevalit ćeš preko ravnog platoa koji se prostire na oko 1400 metara nadmorske visine, i nastavit ćeš jednako krivudavim i još smrznutijim putem naniže do mjesta Oćevija, prenosi Avaz.ba

Dok ulaziš u tu kotlinu kroz koju stoljećima protječe rijeka Oćevica, pomislit ćeš da bi ovo moglo biti mjesto gdje su živjeli Mumijevi, i da je i sad sve izmješteno iz stvarnosti u neku drugu dimenziju i vrijeme, kad je nebo bilo mjera za život. U toj Oćeviji, ta rječica, osim što napaja Varešake, još pokreće majdane, svojom silinom i hladnoćom grije i hladi gvožđa i udara u malj kovača onako kako je to radila i prije pet ili sedam stotina godina, kad su kovači kovali svoju sreću – potkovice i motike. Kovačka tradicija u ovom kraju stara je stoljećima, a kako nam jedan kovač reče, birvaktile je u ovoj dolini u kovačnicama radilo i preko 60 ljudi, koji su dolazili iz okolnih sela Ligatića i Mižnovića. Bilo je to u onaj vakat kad je Zvijezda obilato davala šumu koju su konji izvlačili, i kad je bilo još ledina u kojima se krumpir kopao – davno prije nego što smo ga počeli uvoziti iz Egipta.

U toj dolini, godinama prije, stajala je jedna škola, koja na crno-bijelim fotografijama izgleda slično ovoj današnjoj – obnovljenoj sredstvima USAID-a još 2001. godine.

Junak jedne priče

Anto ima deset godina i četvrti je razred. Nema smartphone niti nove airmaksice. Ne voli bljesak blica i pozira onako kako priliči junaku jedne priče. Jedino je dijete tog uzrasta u Oćeviji. Njegov otac ne radi. Tek ponekad kod rijetkih kovača uhvati koju dnevnicu. Prkoseći vremenu softvera i aplikacija, služeći tradiciji svojih pradjedova, okreće potkovice i motike u ognju, navraća rijeku na malj i užareno gvožđe baca u hladnu vodu u koritu.

Majka Nedeljka je također na birou i radi preko Ugovora o djelu, za 180 KM u školi, gdje održava čistoću i pazi na vatru dok je školske godine. Njoj je važno da sinu ne bude hladno dok mu učiteljica tumači zadatke iz Matematike, Moje okoline, Muzičke kulture... Anto ima i sestru koja će tek najesen krenuti u prvi razred. Sretan je zbog toga, jer više neće biti jedini đak u školi, niti će škola živjeti tek radi jednog đaka, niti će neko u Oćeviju doći tragom priča o jednoj školi pridnu Zvijezde koju pohađa samo jedno dijete.

Almasa je učiteljica. U školu dolazi svaki dan, nekad iz pravca Sarajeva, preko Vareša, a nekada iz pravca Olova preko Mižnovića. Kaže da ove zime nije propustila još nijedan čas, a da Golf 2 ide bolje od ijednog terenca. Što se nje tiče, obavezna oprema u autu je lopata. Anti predaje od drugog razreda i kaže da je izazov raditi ovako, i da je njen učenik izrazito bistar i talentiran. Matematiku poznaje izuzetno dobro.

Tihoslava je časna sestra i nastavnica Vjeronauka. U školu dolazi dva puta tjedno iz Vareša da Antu uči osnovama vjere (ako se vjera može naučiti). Kaže da je počašćena jer je rijetko kada imala tako pametno i nadareno dijete u svom razredu. Još kaže da zime preko Zvijezde nisu tako mekane kao ova i da je teško ikome garantirati da će na sat doći uvijek ili se kući vratiti na vrijeme. I s jedne i s druge strane planine, priroda pokazuje svoje surovo lice.

Muris je direktor Osnovne škole „Vareš“, koju je poslije rata pohađalo preko 600 učenika, a sada ih ukupno ima jedva 200.I sposlovao je sve dozvole iz nadležnog ministarstva, i možemo obići područnu školu „Oćevija“, fotografirati prisutne, a da njega nitko ne tereti da je uradio nešto mimo pravila. Kaže da Vareš u tom ministarstvu tretiraju kao zadnju rupu na svirali, čineći sve da iz tog malog grada ode ovo malo živih, odnoseći se prema njima po principu šta god dobili, dosta im je i to.

Kovač svoje sreće

Kad smo najzad sišli prema školi, pred nama su bila parkirana tri auta. Direktor nam je otkrio da je danas u školi gužva, jer je došla i časna sestra da održi nastavu, te da Anti svakog tjedna, osim učiteljice, dolaze nastavnici Vjeronauka i Engleskog jezika, a od naredne godine očekuju i nastavnika Tehničke kulture.

Ušli smo u školu, veliku i prostranu za jedno takvo mjesto: s lijeve strane hodnika nekoliko toaleta, a s desne velika sala. Valjda su stranci mislili da će povratnici hrliti svojim domovima boreći se da Sedmi aneks Dejtonskog sporazuma ne bude tek mrtvo slovo na papiru, pa su napravili veliku školu ne misleći da će doći tren da u nju ulazi, slovom i brojem, jedno dijete. Od povratka u Oćeviju nije bilo ništa, ljudi su otišli trbuhom za kruhom, a ono porodica što je ostalo, ostalo je da bi im UNESCO dao priznanje kao jedinim pravim kovačima u Europi. Kad smo se popeli na drugi sprat, našli smo tri učionice, prazne i hladne, u kojima su složeni neki stari kompjuteri, tepisi i stolovi. Nestrpljivo sam pitao gdje se održava nastava, pa je direktor pokucao na vrata, ispostavilo se, najmanje prostorije, koja je valjda bila planirana za kancelariju ili ostavu, a u kojoj se sada održava nastava za Antu.

Zato što je tako mali, ovaj sobičak je najbolji za izvođenje nastave u zimskom dobu godine – lako ga je ugrijati, osvijetljen je, komotno stanu dva stola i dvije stolice, za učiteljicu i učenika, pećica, čiviluk i radijator (ako je ikada bilo potrebe da se pokreće centralni sistem grijanja). Na zidu je mala tabla, i oko nje okačeni radovi učenika, jedinog koji tu piše, čita i crta. Svaki rad je potpisan istim imenom – Anto.

Učiteljica nam je ispričala kako joj Ministarstvo svake godine produži ugovor, i da ne zna hoće li to biti tako i naredne godine, ali veli da je raditi s jednim djetetom poseban izazov, da je nekada mnogo teže da ono samo uči i nauči, nego što bi to bilo u drugačijim okolnostima, tvrdeći da djeca najbolje uče okružena vršnjacima. Zajedno s vjeroučiteljicom pripremala je Antu za razne priredbe i kaže da njihov učenik na takvim skupovima još nijednom nije pokazao znakove nesigurnosti, što bi bilo očekivano, s obzirom na to da odrasta i uči – sam.

Časna sestra kaže da je ovaj kraj poznat po mnogo čemu, da je fra Matija Divković iz ovih krajeva počeo širiti pismenost po svijetu, potkraj 16. stoljeća, te da ovdje svega ima i može biti, samo da je djece. A djece nema, sve ih je manje i sve će ih manje biti, jer lakše je u Sarajevu ili Zenici, u Njemačkoj ili Hrvatskoj živjeti da bi se zaradilo za života, nego u Oćeviji živjeti da bi se preživjelo.

Ispričali su nam da je Ministarstvo htjelo ukinuti ovu školu, i da je neki inspektor došao da provjeri šta se to u toj školi ima vidjeti, pa je nakon svih muka izmučenih putem ovamo naredio da će ova škola živjeti do zadnjeg djeteta, pa tako na kraju i bi. Ostao je Anto, a i on će otići, pa će ostati njegova sestra.

Svi junaci ove priče ostali su u toj maloj učionici, gdje su nas gledali znatiželjno, čekajući da ih nešto upitamo. A pitanja nisu bila ni potrebna, sve se samo govorilo: u jednom malom mjestu, napuštenom od svijeta, gdje se gvožđe još vrelo kuje onako kako se oduvijek kovalo, u jednoj školi napravljenoj donacijom američkog naroda, sjedi jedan dječak i uči zbrajati troznamenkaste brojeve, bistreći svoj matematički um za neke europske medalje koje će biti kovane negdje drugdje za njega, a mi što ga gledamo mislimo da li će prevaliti preko Zvijezde u svijet hvatajući svoje snove ili će ostati kovati motike i potkovice za bosanske ledine i konje bosanske.

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba

Share

flink1flink1flink1

ARTlogofooter2015

Ovaj portal je član Vijeća internet portala u BiH

Copyright 2007-2016 ART company d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

 

designer17