got vijece

Piše: Darko Juka

Nakon pogubljenja karizmatičnoga Neda Starka već u prvoj sezoni Igre prijestolja, bilo je razvidno kako će ovo televizijsko uprizorenje romana Georgea R. R. Martina, na tragu novih vjetrova televizijske industrije koja posljednjih godina izravno konkurira holivudskim ostvarajima (makar to, istina, u posljednjemu desetljeću i nije osobitim izazovom), obilovati neočekivanim, čak i šokantnim zaokretima. No, u vremenu kada smo iz uznemirujućega društva s manjkom empatije iskoračili u ogavno društvo gladijatora, u društvo sadizma koje na cesti kliče tuđoj smrti, nije mi trebao ovaj posljednji nastavak posljednje sezone borbe za tron Westerosa!

Preskočit ću promatranje velike završnice, pritom misleći na cjelokupnu šestu sezonu, iz kutka umjetničke neostvarenosti redatelja, iz kutka pada početne spektakularnosti serije i razrjeđenja onih prvotno izvrsno razrađenih zapleta, ljubavnih odnosa, strasti pa i seksualne slobode... Valjda je netko od velikih skresao proračun (kao što su ''naši'' kulturu i izobrazbu), pa je nekoliko zamišljenih budućih sezona brzinski zbijeno u jednu. No, niti je prijestolje smjelo izmaći Jonu niti je on smio započeti neki novi put odlaskom u divljinu ledene tmine neistraženoga svijeta!

Prateći taj izmišljeni svijet surovosti, rata, razvrata i častohlepljivosti, ali i beskompromisne ljubavi, plemenitosti, požrtvovnosti i časnosti, iščekivao sam televizijski, a ne realistično-politički rasplet. Dobio sam, pak, saborno-parlamentarno-skupštinsko zasjedanje Predsjedništva BiH koje je, uz preveć prljavih ustupaka, uz zadovoljavanje apetita vlastodržaca, uz ismijavanje prava glasa iz puka, uz tvrda traženja iz još vrućih ratnih rovova, sudbinu (svojega dijela) svijeta raspetljalo izgnanstvom jednoga dobrog, neiskvarenog i iskreno predanog svojemu narodu i svojemu srcu. Mi to, gospodo redatelji, scenaristi i ostali tamo negdje vani, imamo i živimo svakodnevno, godinama već. Nama je sve što je dobro odavna izgnano, samo su nam, namjesto bogalja-mudraca, redovito imenovali domuze-vrhovnike s bonskim umjesto tronskim ovlastima…

Televizijski zaslon i veliko platno kina bili su mojim posljednjim utočištem pravičnoga svršetka patnje, mjesto mogućnosti počinjenja denirovskoga pravičnog zločina, mjesto bronsonovskoga uzimanja zakona u svoje ruke, mjesto uranjanja u nepostojeći svijet završne zadovoljštine koja stiže nakon duge patnje, ničim izazvanih stradanja i tuge. Nešto kako to na velikom platnu doživi Gibson. Ja, primjerice, želim znati tko je autor Mome i želim mu osobno oduzet život! Želim brutalno obezglaviti tvorca Plavoga kita i svih tih virtualnih i stvarnih igara i igrica koje su našu djecu, našu mladost, naše očeve i naše djedove slali i šalju u balkanske i u svjetske klaonice! Svima im želim suditi i presuditi! Želim im izreći smrtne kazne i te kazne osobno izvršiti! A gdje bih sve to mogao, nego u svijetu malih i velikih ekrana? Sada mi je i to oduzeto…

Zbog toga, gospodo redatelji i scenaristi – Idite dovraga!

Ne zato što Jon ne sjedi na tronu, nego zato što personifikacija Jona nije zasjela na taj tron u zamišljenomu svijetu u kojemu bismo uvijek dosad imali happy ending. Kod nas ga odavna imaju samo oni rijetki koji ga mogu platiti. A mi ostali… Mi smo si mogli zamišljati biti dželatom svih tih krivaca za učmali smrad društva u kojemu rastu naša djeca… Biti dželatom i, potom, odšetati neokovani lisičinama, nesputani političkim mudrovanjem nakon slijeganja ratne prašine, odjahati u suton poput Shanea… Sada ste mi i to oduzeli!

Da se ustane, Bronson bi vam znao napraviti ono što vas sljeduje, Stallone bi nas sve izbavio iz nedaća samo da mu je koje desetljeće manje, Gibson bi strgnuo s vrata onaj posebni metak i konačno bi ga stavio u cijev, samo da ga niste gurnuli na rub neke zamišljene moralne ljestvice čiji su tvorci jako daleko od njezinih nominalnih vrijednosti. Da su danas stvari na malim i velikim ekranima u rukama Eastwooda, sve bi vas sada pitao: ''Do you feel lucky, punks?''

Zar nam je jedino ostalo, za onim izgnanim Dobrim – krenuti u divljinu ledene tmine neistraženoga svijeta?

Da! Ili to ili da nas gladijatori pometu pa da nam, možda, kao velikomu Tomi Zdravkoviću, neka sirota ciganka kojoj smo, onda kada joj je trebalo, gurnuli neku paru, na grob donese buket crvenih ruža… A što bismo tada imali od tih ruža? Radije bih te kretene, da to mogu, sve redom upitao: Do you feel lucky, punk?

Preuzeto s FB stranice Darko Juka

0
0
0
s2sdefault

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17