Da pred sobom nemam kalendar i još malo zdravog razuma, prateći medije u BiH, a naročito Federalnu televiziju te općenito komunicirajući s ljudima, pomislila bi da je 1992. godina i da nas rat tek čeka. Razlika je u tomu što ovog puta nikakvih iluzija o kratkoći ratnih sukoba, a da ne govorimo o spasonosnom dolasku američkih marinaca, ne bi imala.

Zašto imam dojam da će biti rata, iako sam uvjerena da ga ipak biti neće, jer nismo valjda toliko ludi da ponovno dopustimo svojoj djeci da ginu kako bi malobrojni, politički podobni, operirani od vlastitog mišljenja, uživali dok mi ostali tek preživljavamo bez ikakve nade u bolje sutra.

Takav dojam imam jer međunacionalna mržnja u BiH, ali i beznađe nikad nisu bili toliko izraženi, vidljivi na svakom koraku, gotovo opipljivi u zraku zatrovanom mržnjom prema drugima, drugačijima, a nerijetko i prema pripadnicima iste nacije, vjere..

U mržnji prednjače najbrojniji, Bošnjaci. Oni mrze patološki, svakoga tko ne priča samo o Srebrenici, ne veliča one koji su preživjeli genocid, pa čak i Bošnjake koji su ikad boravili ili prošli kroz Srebrenicu. Dužna počast nevinim žrtvama, ali zločina je bilo na svim stranama. I Hrvati i Srbi imaju svoje Srebrenice što narod zaslijepljem mržnjom prema drugima ne želi ili nije u stanju vidjeti. Zanimljivo je da Bošnjaci više mrze Hrvate od Srba iako Hrvati sa zločinom Srebrenici, Bogu hvala, nemaju ništa. No, za Bošnjake, naravno mislim o mišljenju kojeg bošnjačkoj javnosti pokušavaju nametniti danas prvi i najekstremniji Bošnjak svih vremena Zlatko Lagumdžija i njegova privatna FTV, Hrvati i Srbi, ako nisu ratni zločinci, onda su kriminalci i mafijaši (od ovakvog mišljenja izuzet je jedino fra Luka Markešić i njegovi istomišljenici)!

Po mržnji na visokom drugom mjestu su Hrvati. Što je najgore, oni se najviše mrze međusobno. Što ih je manje, više se mrze. Kako drugačije objasniti fenomen prodaje i vlastite majke, da o principima i ne govorimo, za malo vlasti i pokoju fotelju koja im inokako pripada. No, nije svejedno hoće li u nju sjesti Ćovići ili Lijanovići? Ili jest?

I na kraju, najmanje mržnje prema drugima, i to sasvim razumljivo, imaju Srbi. Razumljivo jer konačno su dobili svoju državu, oni su ratni pobjednici i svoj plijen, Republiku Srpsku, ne daju nikomu i nizašto. Konačno i oni slave pobjedu, dosad su slavili poraze, pa tko im onda može i ima pravo osporiti da slave Dan RS-a!? Posebno fascinira ravnodušnost koju Milorad Dodik pokazuje prema svemu što dolazi iz Federacije BiH, a što Bošnjake naprosto dovodi do ludila!

I eto tako, svi se međusobno mrzimo. Kako i ne bi jer mi smo zapravo propali međunarodni projekt kojeg ne žele ni u Bruxellessu, a još manje u Woshingtonu. Narodnim rječnikom rečeno, „nigdje prispili nismo“! Ni nećemo dok ne prestanemo mrziti druge i drugačije, pa čak i svoje, dok se ne prihvatimo posla i pokušamo vratiti davno izgubljene radne navike.

Hoće li se to dogoditi i kada, veliko je pitanje na koje se ne usuđujem odgovoriti ni sama sebi. Dotad, BiH će vladati mržnja i beznađe...­

Komentiraj