Zamislimo da ste zaposleni u jednom bosanskohercegovačkom poduzeću. Uslijed recesije – dobijete otkaz.
Odmorite se koji dan, dozovete se pameti, i krenete tražiti posao. Nakon nekoliko dana potrage ustanovite da privatni sektor gotovo ne postoji. Velikih poduzeća skoro nema, a oni koji nekako preživljavaju, uglavnom se bore s naplatom i gledaju kako ne otpustiti postojeće uposlenike.
Manja poduzeća također muku muče s poreznim opterećenjima i rastućim kamatama. O novim zaposlenicima ne razmišljaju godinama. Dapače, nadaju se iznenadnoj smrti nekih od stalno zaposlenih.
Stranih poduzeća nema, a „nevladin sektor“ u potpunosti je okupiran nadobudnim kadrovima SDP-a.
Razmišljate o vlastitom biznisu. Čak i ako preskočite nemoguće bankovne kredite za poduzetnike, nailazite na nepremostiv zid državne administracije koja vam unaprijed obećava najmanje četiri mjeseca „registracija i prijava“. Sve to pomiješano s upitnim profitom, vrlo brzo vas odvraća od poduzetništva.
Što staje poštenu radniku!? Ostaje mu državna služba.
Državna služba već godinama je najlikvidniji poslodavac u BiH! Ovo je općepoznata činjenica koju ne treba posebno objašnjavati. Svjesni su je svi mladi koji se prvi put zapošljavaju.
Tragičan, a ujedno i klasičan, je primjer mladog (nazovimo ga) Ivana iz Kiseljaka. Ivan je nedavno diplomirao na FER-u u Zagrebu. Cijenjeni fakultet osposobio je Ivana da se zaposli bilo gdje u modernom svijetu. Pod moderni svijet smatramo zemlje u kojima traje informatička revolucija. Ivan bi bez većih problema našao posao i zemljama koje nisu dio informatičke revolucije, ali su u procesu industrijske revolucije.
Bosna i Hercegovina, kako je Ivan iz Kiseljaka mučno spoznao, nije dio informatičke, a bogami ni industrijske revolucije.
Nakon povratka u Kiseljak, pola godine nije mogao naći posao u struci! Nije ga našao čak ni u tri najuspješnija kiseljačke ekonomske grane: Sarajevski kiseljak, vojarna i Sarajevo!
Kada bi postojala industrija, onda b postojala i kakva-takva vezana ekonomija. Ali ni toga.
Ne želeći se peglati s političkim strankama i vucaranjem po javnim „konkursima“, Ivan je emigrirao u – Toronto!
Izgubiti ovakvog akademskog građanina tragedija je za svaku lokalnu zajednicu, pa i državu. S deset Ivana BiH je mogla pokrenuti uspješnu kompaniju a nakon pet godina subvencioniranja prodati je istoj desetorici. Ali ne. Ivan i ivani su prepušteni armijama nezaposlenih koji čekaju da „netko njihov“ zauzme poziciju u vlasti i da dobiju stolicu u nadzornim i upravnim odborima.
U najboljem slučaju, Ivan se mogao zaposliti u nekoj državnoj instituciji, telekomu ili elektroprivredi. Ali za to mu nije trebao FER. Za to mu je trebala samo članska iskaznica.
Zbog toga je Ivan, pošten kakav jest, otišao u Kanadu.
Otići će i oni drugi koji mogu.
Ekonomije jednostavno nema.
Ranije nekad pisao sam o tri ekonomska stuba BiH:
- Porezi
- Kazne
- Krediti
Sada bih to dopunio i četvrtim, „Ostalim“ stubom: Doznakama iz inozemstva.
Kad državi treba svježeg novca ona poveća poreze, podupla policijske patrole na cesti i zaduži se kod MMF-a. Novac iz inozemstva dolazi sam od sebe a građani njime podnose nove poreze, nove kazne i nove državne kredite.
Ovakva Bosna i Hercegovina nije svijet za Ivana.
Ovdje svoje mjesto mogu naći konobari, automehaničari, vojnici, lažni poljoprivrednici, političari i profesionalne tajnice. Ostali sreću mogu potražiti u Torontu.
Ostaju samo hazarderi i oni koji imaju nekog Ivana vani da im uplati koju paru preko Western Uniona.
Tvrtko Milović
testiram matej
ova je dobra :D"
Svaka bi ga majka za zeta htjela.
Sad još više s kanadskim dolarima."
Komentiraj