Spomenička kriza u Mostaru!
Hrvati od međunarodne pomoći dobili mrvice!
Zbog nas se Robin Hood okreće u grobu!
Mladi Muslimani u akciji
Budimire, odstupi!
Kosor: Dobila sam ponudu za brak!
Ratko Mladić: Država BiH, što je to? To ne postoji!
Norveška ukinula službenu državnu religiju!
Mostar: Bez konkretnih zaključaka
TV dvoboj Tadića i Nikolića
BiHAMK: Zbog snijega obustavljen promet
CBBiH: Od 1. lipnja novo izdanje konvertibilnih maraka
Hrvatski povratnici kao žrtve političkih prepucavanja
Nezamislivo jest, ali je tako
Bender tuži Hrvatsku!
"Časno smo služili"!
Milanoviću, jesu li i ovo bili suradnici Trećeg Raicha?
"Plamen slobode" upaljen i u Kiseljaku
SB HDZ BiH krenuo s kampanjom
Hrvatski premijer o Bleiburgu
artinfo.ba
Izbaci uljeza: Jovanović, Mesić, Willy Brandt!
Za razliku od prve dvojice, treći je bio iskren.
Da je Čedomir Jovanović dosljedan liberalnoj politici koju zastupa onda ga Republika Srpska ne bi zanimala. A ipak ju je, ničim izazvan stavio u usta i započeo programiranu kampanju napadanja Republike Srpske. Naravno, poznavajući lik i djelo Čede Jovanovića, nije napao RS iz nekog emocionalnog ili politički dosljednog razloga. On generalno ne razumije mnogo o BiH (što dolikuje jednom liberalu) niti ga posebno zanima; što je i pokazao u famoznoj debati. Za debatu se pripremio tako što je pročitao nešto o Srđanu Aleksiću i pogledao gdje se nalazi Orašje. Iako ovo dvoje nema ama baš nikakve veze s temom razgovora, Čeda je baratao ovim „argumentima“ na što se u biti nema što reći. Konstatirao je ove slučajeve a onda su sarajevski mediji orgijali kako je Dodik ostao bez riječi. Što je i mogao reći!?
Ali motiv za ovaj „napad“ na RS, kako su ga tamo doživjeli, nije neka posebna želja da se nešto promjeni nego da se zajaše na ksenofobiji Srbijanaca prema Srbima iz Bosne! Istoj onoj ksenofobiji na kojoj je svojevremno jahao Stjepan Mesić šireći mržnju prema Hrvatima iz Hercegovine.
Recept je jednostavan: Za sve ekonomske i političke nedaće optuži neku vjersku, etničku ili regionalnu skupinu koja inače živcira srednju građansku klasu iz metropole. Na toj mržnji prema pripadnicima vlastite vjerske i etničke pripadnosti nitko se u Europi neće posebno žaliti, a u medijima ćeš steći posebnu popularnost. Jer tko ne mrzi Bosance i Hercegovce još!?
Čeda je mnogo naučio na Mesićevom degutantnom vrijeđanju Hercegovaca. Mesić je poznatim „učenjem Hercegovaca da pecaju“ sugerirao ne samo da su oni svi kriminalci nesposobni za pošten rad, nego su oni (iz Hrvatske) ti koji Hercegovce trebaju naučiti preživljavanju! Jovanović Čedmoir je otišao i korak dalje (LDP je 2012. nešto slabiji nego Mesićev HNS pred izbore 2000.) pa je Republiku Srpsku okarakterizirao ne samo kao kriminalnu, nego i kao – genocidnu!
Kao što se Mesić pozvao na kriminalnu povijest Miroslava Kutle (Hercegovac) tako se i Jovanović pozvao na presudu za genocid Radislava Krstića (Bosanac) da okarakterizira čitavu populaciju (Mesić Hercegovce, a Jovanović sve Srbe koji vole RS) kao kriminalce i zločince.
Dizanjem tenzija i mržnje u vlastitom biračkom tijelu, te populističkim svaljivanjem krivice na kolektive koji u Zagrebu/Beogradu nemaju mehanizme zaštite, protagonisti osvajaju lagane predizborne bodove. Čak i poslije izbora, nema načina da se ova politika obije o glavu, jer ove „došljačke“ zajednice osim rodijačkih lobija realno nemaju utjecaj na javni život metropola. Ako se neki poput Bandića i probije na neko uvaženo mjesto, pokaže se da je riječ o nekakvom kajkavcu koji prije ili poslije napravi budalu od sebe.
Kada je Mesić pljuvao po svemu što dolazi iz Hercegovine, u „obranu“ Hrvata tada su stale različite radikalnodesničarske stranke i organizacije, koje su u toj svojoj „obrani“ počinili dodatnu štetu banalizirajući svu problematiku s kojom su se BH Hrvati suočavali 2000. ali i danas.
Sličnu grešku počinio je i Milorad Dodik pristajući na verbalni duel s Jovanovićem. Čeda u biti i nije imao što reći. Samo je galamio, optuživao i razmetao se nekim frazama i stereotipima. Dodik je smisleniji razgovor mogao voditi s majkama Srebrenice. U konačnici, Dodik je samo ponovio ono što uvijek govori, a Čeda je dobio besplatan medijski prostor u vrijednosti dvogodišnjeg budžeta LDP-a.
Na kraju, nije zgoreg povući još jednu paralelu između političke filozofije Jovanovića i Mesića: Obojica su dramatično mijenjali političke filozofije. Mesić je po dijaspori veličao Ustaške prvake, pjevao ustaške pjesme i glorificirao ustaški režim. U isto vrijeme u Hercegovini je logistički pomagao osnivanje Herceg Bosne. Kada je postao kandidat na izborima, Mesić je, jasno, okrenuo priču. I Čeda Jovanović je na početku političke karijere podržavao osnovne teze srpskog nacionalizma. U vrijeme kada su u Sarajevu Đinđića poredili s Miloševićem, Jovanović je stajao uz teze o prisnim vezama Srbije i RS-a. Kada je postao kandidat na izborima, Jovanović je, jasno, okrenuo priču.
Tako je kratak put od fašiste do hrvatskog/srpskog Willya Brandta...
Tvrtko Milović, inspiriran facebook diskusijom s Miom Ćosić.
Ali motiv za ovaj „napad“ na RS, kako su ga tamo doživjeli, nije neka posebna želja da se nešto promjeni nego da se zajaše na ksenofobiji Srbijanaca prema Srbima iz Bosne! Istoj onoj ksenofobiji na kojoj je svojevremno jahao Stjepan Mesić šireći mržnju prema Hrvatima iz Hercegovine.
Recept je jednostavan: Za sve ekonomske i političke nedaće optuži neku vjersku, etničku ili regionalnu skupinu koja inače živcira srednju građansku klasu iz metropole. Na toj mržnji prema pripadnicima vlastite vjerske i etničke pripadnosti nitko se u Europi neće posebno žaliti, a u medijima ćeš steći posebnu popularnost. Jer tko ne mrzi Bosance i Hercegovce još!?
Čeda je mnogo naučio na Mesićevom degutantnom vrijeđanju Hercegovaca. Mesić je poznatim „učenjem Hercegovaca da pecaju“ sugerirao ne samo da su oni svi kriminalci nesposobni za pošten rad, nego su oni (iz Hrvatske) ti koji Hercegovce trebaju naučiti preživljavanju! Jovanović Čedmoir je otišao i korak dalje (LDP je 2012. nešto slabiji nego Mesićev HNS pred izbore 2000.) pa je Republiku Srpsku okarakterizirao ne samo kao kriminalnu, nego i kao – genocidnu!
Kao što se Mesić pozvao na kriminalnu povijest Miroslava Kutle (Hercegovac) tako se i Jovanović pozvao na presudu za genocid Radislava Krstića (Bosanac) da okarakterizira čitavu populaciju (Mesić Hercegovce, a Jovanović sve Srbe koji vole RS) kao kriminalce i zločince.
Dizanjem tenzija i mržnje u vlastitom biračkom tijelu, te populističkim svaljivanjem krivice na kolektive koji u Zagrebu/Beogradu nemaju mehanizme zaštite, protagonisti osvajaju lagane predizborne bodove. Čak i poslije izbora, nema načina da se ova politika obije o glavu, jer ove „došljačke“ zajednice osim rodijačkih lobija realno nemaju utjecaj na javni život metropola. Ako se neki poput Bandića i probije na neko uvaženo mjesto, pokaže se da je riječ o nekakvom kajkavcu koji prije ili poslije napravi budalu od sebe.
Kada je Mesić pljuvao po svemu što dolazi iz Hercegovine, u „obranu“ Hrvata tada su stale različite radikalnodesničarske stranke i organizacije, koje su u toj svojoj „obrani“ počinili dodatnu štetu banalizirajući svu problematiku s kojom su se BH Hrvati suočavali 2000. ali i danas.
Sličnu grešku počinio je i Milorad Dodik pristajući na verbalni duel s Jovanovićem. Čeda u biti i nije imao što reći. Samo je galamio, optuživao i razmetao se nekim frazama i stereotipima. Dodik je smisleniji razgovor mogao voditi s majkama Srebrenice. U konačnici, Dodik je samo ponovio ono što uvijek govori, a Čeda je dobio besplatan medijski prostor u vrijednosti dvogodišnjeg budžeta LDP-a.
Na kraju, nije zgoreg povući još jednu paralelu između političke filozofije Jovanovića i Mesića: Obojica su dramatično mijenjali političke filozofije. Mesić je po dijaspori veličao Ustaške prvake, pjevao ustaške pjesme i glorificirao ustaški režim. U isto vrijeme u Hercegovini je logistički pomagao osnivanje Herceg Bosne. Kada je postao kandidat na izborima, Mesić je, jasno, okrenuo priču. I Čeda Jovanović je na početku političke karijere podržavao osnovne teze srpskog nacionalizma. U vrijeme kada su u Sarajevu Đinđića poredili s Miloševićem, Jovanović je stajao uz teze o prisnim vezama Srbije i RS-a. Kada je postao kandidat na izborima, Jovanović je, jasno, okrenuo priču.
Tako je kratak put od fašiste do hrvatskog/srpskog Willya Brandta...
Tvrtko Milović, inspiriran facebook diskusijom s Miom Ćosić.
testiram matej
Komentiraj