Ratove, odnosno zločine, ili herojstva počinjena u njima pamtimo, na duge staze, jedino trajno vrijedne su one, po najupečatljivijim fotografskim svjedočenjima o zločinima. Fotografija je nepotkupljiva, fotografija je tačna i nepogrešiva, fotografi su, na ogromnu žalost i gunđanje nas koji nešto drndamo po pisaćim mašinama (u Gutenbergovoj galaksiji), ili prčkamo po tastaturama (u ovoj Gates-Jobsovoj hemisferi) nadmoćniji, superiorniji, trajniji, pa i pouzdaniji svjedoci. Sjajan je film neuništivog Clinta Eastwooda Pisma sa Iwo Jime, antički postavljenoj j drami američkih vojnika da preuzmu neku važnu, jebenu dominantnu kotu od Japanaca, ali, na žalost najvećeg živućeg filmskog redatelja, Eeastwooda, iskrcavanje američkih marinaca na Iwo Jimu pamtit će se po kultnoj fotografiji anonimnog „propagandističkog plaćenika“, fotografa koji je u svoju blendu utrpao i krv i znoj, i ponos i bijes, i nadu i očaj, dakle užasno iskreni patos nakon što je uz strašne žrtve nekoliko marinaca uspravilo američku zastavu na improvizirani jarbol na Iwo Jimi. U tom činu ničeg holivudskog nije bilo.

Vijetnamski rat i njegov karakter amblematski nepogrešivo definira i raskrinkava fotka na kojoj do zuba naoružani „oslobodIoci“ pred sobom tjeraju goloruku i gologuzu, uplakanu lokalnu dječicu...

Užasnih sam se priča naslušao o Vukovaru, uglavnom iz prve ruke, od ljudi, svjedoka, kolega, žrtava, humanitaraca, nevladinih aktivista; ali dok nisam vidio fotografiju na kojoj čopor bradatih naoružanih mrcina ispred sebe vode nekog jadnog „ustašu“, isprebijanog, nagrđenog, rasturenog... nisam shvatao dubinu užasa koju ti zločinci zavode u uništenom gradu. I što je najgore, što je najcrnje - ne misle se na tom zaustaviti - oni bi dalje širili istinu nasiljem i krvavim pohodima.

Stotine je fotografa, vrhunskih, odličnih, najodličnijih svjetskih umjetnika tog zanata, besprijekornog ranga, odnosno vrlo važne umjetnosti koja se zove fotografija svojim pretežno pogibeljnim autorstvom pokušavalo i uspijevalo dočarati užase rata u BiH. Kao ratni „zaštitni znak“, brend je tek kasnije ušao u našu medijsku komunikaciju i cehovsku konverzaciju, ostala je fotografija u kojoj je okupljena sva ciljana bestijalnost i dirigirana krvoločnost: autor Ron Haviv tim ljudsko-umjetničkim dokumentom, neoborivim svjedočenjem, fotografijom, zgrozio je cijeli svijet i ispričao sve što mrtva usta ne govore o zvijerima koji usred Evrope kasape mrtve ljude. Dvojica-trojica krvnika šutaju bespomoćna, ranije ustrijeljena tijela; sve to Havivova fotografija iz detalja u detalj, od organizacije kadra do korištenja svjetla, ugla snimanja svjedoči: bestijalnost, okrutnost, bezdušnost, svirepost zločina koje su srpske vojno-policijske, paravojno-parapolicijske snage (isto je to sranje, samo drugo pakovanje, u konkretnom slučaju Arkanovi „Tigrovi“) počinile na ulicama Bijeljine u proljeće 1992. Moram priznati da je ta fotografija Rona Haviva, nastala u prvim danima aprila 1992. godine, i meni određene sumnje otvarala - nestvarno mi je izgledalo da neko pravi hommage Arkanovim koljačima koji demonstriraju pokaznu vježbu pred znatiželjnim fotografima.

Prošle je nedjelje pred Sudom u Haagu, kao svjedok u predmetu koje Tužiteljstvo vodi protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, šefova srbijanske Službe državne bezbednosti, svjedočio izvjesni Jovan Dimitrijević, ćata/pisar u Arkanovom štabu i prepoznao pripadnika te jedinice koji su srpski časno i dosljedno šutali, udarali tijela prethodno pobijenih Bošnjaka u Bijeljini: „Da, ovaj koji udara, šuta prisutna tela, to je Srđan Golubović, pripadnik Tigrova, koji je zbog tih prekoračenja ovlaštenja dobio od komandanta Arkana, po starom srpskom običaju, 25 udaraca po turu“. U agencijskom izvještaju, ćata-Dimitrijević kazao je kako je „Golubović kasnije rehabilitovan, jer je dobrovoljcima opraštana i poneka greška“.

Ta nemojte kasti!

Na pitanje tužioca Tribunala da li su i jedan i drugi, dakle svjedok-ćata Dimitrijević i masovni ubica sa Havivove slike - fotografske bijeljinske Gernike, dobivali godinama plaće iz iste kase, Državne bezbjednosti Srbije, svjedok odgovori: „Da, moguće je, nisam provjeravao.“

Ništa ja ne improviziram, ništa ne učitavam nikome, to nije u prirodi novinarskog posla; Ron Haviv, slikajući strašni zločin u Bijeljini na lokalnom, uličnom mikroprimjeru, postavio je moralni i svaki drugi okvir prošlog rata - hrabri srpski ratnici, naoružani svime što im je potrebno za „odbranu nacije“, šutajući mrtve ljude „overavaju“ prethodno temeljito poubijene civile od strane nepristrasne i samosvojne JNA. I gotovo. To je slika, to je ilustracija, u tome je sukus zadnjeg rata: možda preeksponiran, vjerovatno neizdiferenciran, ali zašto bi o tome vodio računa fotograf pred čijim očima majmuni ubijaju ljude, koji su već ubijeni.

Koga je tačno na Grbavici, ili širem rejonu te sarajevske četvrti, ubio, silovao, opljačkao, ili na nepovratnu tugu osudio Andrej Nikolaidis? Pretpostavljam, nikoga, osim svoje familije. Premalo je godina (15-16) i previše tinejdžerskog bijesa u to vrijeme kuljalo u darovitom Andrejevom biću. Pobjegao je sa tatom i mamom Andrej glavom bez obzira. (Komplicirano je, a istodobno i važno objasniti delikatno porodično-obiteljsko stablo te familije.) Nije baš neodgovorno čestita familija Nikolaidis do tada bila neutralna, bila neažurna, svako gledao svoga posla, tek tako sa Vraca utekla u Ulcinj; nije tata Jovo sa suprugom bez razloga povukao maloljetnog sina Andreja: nisu mogli gledati kako Veselin Batko Vlahović, crnogorski polulaki bokser, retardirani kafanski izbacivač sa certifikatom Srpske državne bezbednosti Srbije (ponavljam Srbije) pljačka, siluje njegov „uži zavičaj“. Ne bih da se petljam u autorsku autonomiju Andreja Nikolaidisa, vehementni pisac će to milion puta bolje obaviti. Andrej je, naravno, po starom lošem običaju prećerao, na najboljoj crnogorskoj epskoj matrici „prećeraćemo se još“ koju je zločinački markirao bljedoliki, okamenjeni akademik Matije Bećković.

Šta nam je jo ono ostalo, skoro pa zaboravih. Ah, da, film holivudske dive Angeline Jolie, „U zemlji krvi i meda“. Recimo da o tome filmu ponešto znam: ima u knjizi prof. Esada Ćimića pažljivo i bolno razrađena „filozofija“ silovanja u zadnjem bosanskohercegovačkom ratu: psihološki, socijalni, obiteljski aspekti tog zločinačkog čina.

„Jednostrano prikazivanje rata u BiH“, to bi trebalo biti diskvalifikacija svakom onome ko podsjeća na zločine, od fotografa koji je uslikao pogubljenja u Bijeljini do Angeline Jolie, koja ukazuje da je u vulgarnim, primitivnim, sadističkim terevenkama koje ne bi mogao smisliti ni maštoviti Markiz de Sade, silovano a potom zapaljeno stotine žena, djevojaka, djece u „širem rejonu Višegrada“.

P.S. Znam, dobro znam, pregledao sam i pročitao iskaze profesora iz Bosanske krajine nad kojima su se, što svojom voljom, što po naredbi, seksualno iživljavali njihovi, do prekjučer, uzorni učenici, pa se poslije dubnoko izvinjavali. Strašno. Nije to „ratna stihija“ nego ogroman program brutalnog poniženja“....

Komentiraj