No, uslijedio je period od tri natjecanja gdje je Francuska rekla stop i okitila se zlatnim medaljama pobijedivši Hrvatsku na tom putu - u Pekingu su nas svladali u polufinalu, a na SP-u 2009. i EP-u 2010. u finalima. U Švedskoj je prekinuta tradicija od sedam uzastopnih natjecanja u kojima su Hrvatska i Francuska igrale međusobno u završnicama, Kauboji su zapeli u drugom krugu, Francuzi opet otišli do kraja...

Zbog svega toga, Hrvatska je i uoči EP-a u Srbiji strahovala jedino od Francuske, svjesna da Francuzi imaju "njen broj" i da je to jedina utakmica u kojoj je psihološka prednost na strani suparnika. Ni protiv Španjolske ni protiv Danske, bez obzira na klasu tih reprezentacija, pa tako ni protiv bilo koga drugoga, Hrvatska ne izlazi na teren s razmišljanjem "ove ćemo teško dobiti". Protiv Francuske, priznali to sebi ili ne, od toga je teško pobjeći nakon višestrukog udaranja u njihov obrambeni zid.

Čak i nakon što je u Srbiji postalo jasno da Francuzi nisu "tip-top", da je Karabatić izvan forme, da i Omeyera pritišću godine, da obrana nije ni sjena one neprobojne s natjecanja gdje im nismo mogli parirati, postojala je bojazan od Francuske. I zato je i poraz od Španjolske teško prihvaćen - sada se trebalo vaditi baš protiv tih Francuza. I baš sad će proigrati taj Karabatić, i baš sad će se razbraniti taj Omeyer i baš sad će se stisnuti u obrani.

Ali nisu.

Pokazalo se, po tko zna koji puta, da u sportu nema magičnog prekidača koji vas uključuje na najvišu razinu. Ako su iza vas slabe, kratke pripreme, ako vam je najbolji igrač cijelu sezonu iz niza sportskih i psiholoških razloga izvan forme, ako ste motivacijski zasićeni i ako u natjecanje niste ušli maksimalno pripremljeni ni fizički ni psihički ni taktički, izgubit ćete od protivnika koji to jesu.

Zlatni s četiri posljednja natjecanja (!) izgubili su od Španjolske, Mađarske i Hrvatske. Francuzi, očigledno, nisu bili pravi. Da li zbog OI kao puno većeg cilja ili zato jer je ova generacija prošla svoj zenit, saznat ćemo u Londonu. Ali u Srbiji nisu bili pravi.

Hrvatska je to mogla prepoznati već u prvom poluvremenu. I sjajan znak za ovu reprezentaciju jest što je to i učinila. Mogli su momci u svlačionici pomisliti "opet ćemo izgubiti, ne ide nas, Omeyer nam skida lopte, pogađamo vratnice, imamo problema s njihovom obranom", ali nisu to učinili. Osjetili su da su bolji. Znali su da vratnice i promašeni ziceri nisu stvar Omeyera, francuske obrane ili nekakve francuske Fortune koja ih prati u susretima s Hrvatskom, već stvar koncentracije, realizacije i poštivanja dogovorenog s izbornikom.

Kao što svojim igračima uvijek i stalno poručuje Bill Belichick, trener koji je New England Patriotse upravo odveo na peti Super Bowl u 11 godina, "just do your job". Samo obavite svoj posao.I to je Hrvatska u drugom dijelu napravila.Pokazala je da više želi uspjeh na ovom EP-u. Pokazala je da je spremnija. Pokazala je da je brža nego do sada, da ima dužu klupu nego do sada, da ima više strpljenja, više rješenja u napadu, da ima unaprijeđenu obranu 6-0.

Izuzetno je pomogla sjajna publika koja je dizala igrače, pa je svaka obrana Alilovića, svaka kontra Čupića, svaki sjajan udarac s devet metara ulijevao veliku injekciju samopouzdanja. A to je Hrvatskoj protiv Francuske itekako trebalo. Da nema više straha, jer Omeyer nije neki "svemirac" koji može obraniti svaki udarac. Ali može obraniti puno ako su udarci mlaki i nesigurni. Hrvatski to nisu bili, posebno ne u drugom dijelu. I kako je prednost rasla, kako je Hrvatska dobivala na sigurnosti i samopouzdanju, tako su udarci bili jači i precizniji, a Omeyer nemoćniji.

Pisali smo već da Hrvatska na ovom natjecanju u napadu igra bolje nego u Švedskoj, i uz pauzu u drugom dijelu utakmice sa Španjolskom, to i dalje vrijedi.

U kontekstu toga je zanimljivo primijetiti da je uloga Ivana Balića prilično umanjena, protiv Francuske i nepostojeća. Po prvi puta uzde je u potpunosti prihvatio Domagoj Duvnjak i iako bi bilo pretjerano reći da igra briljantno, smije se reći da igra - odlično. Igra jako dobro u obrani (četiri blokade, pet ukradenih lopti), uvjerljivo je najbolji u prepoznavanju i davanju dugog dodavanja u polukontri i kontri, sedmi je asistent prvenstva sa 17 asistencija, a s 12 golova podsjeća suparničke obrane da ga ne mogu ostaviti samog na udarcu.

Duvnjak ne može biti Balić jer nema istu genijalnost u kreaciji igre niti jednake fizičke mogućnosti za igru "1 na 1". Ali, ne treba zaboraviti da je Duvnjak danas dva mjeseca mlađi nego je Balić bio u Portugalu. I kao što EP u Srbiji pokazuje, Hrvatska i bez velike Balićeve uloge može biti konkurentna te će i bez Balića, a s Duvnjakom na srednjem vanjskom, na velika natjecanja odlaziti po medalje.

Naravno, pojedinačna priča dvoboja s Francuskom postao je Marko Kopljar, koji je odličnom igrom i u obrani i u napadu iznenadio i Francuze, podjednako kao i mnoge skeptike među navijačima, novinarima i javnosti.Trenerima i suigračima to i nije iznenađenje, jer Kopljar nije bezvezan igrač kakvim ga se uporno prikazuje. Stvar je vrlo jednostavna - desni vanjski "ne rastu na drvetu", a Kopljar je vrlo dobar obrambeni, i korektan ofenzivni igrač. Boljeg igrača koji igra u oba smjera danas nemamo, a rukomet sve teže trpi izmjene obrana-napad. I u dresu reprezentacije, a posebno u dresu RK Zagreba, pokazao je da u napadu igra adekvatno svojim mogućnostima, ne forsira, ali može zabiti i može odigrati na krilo ili na crtu. Očito nije niti će napadački ikada biti vanjski poput nekad Saračevića ili danas Lazarova koji će uvijek popuniti svoju kvotu golova, ali nema puno desnih vanjskih koji mogu Francuskoj utrpati sedam golova i paralelno odigrati vrhunsku obranu, a sve praktički bez odmora. I ako to nije dokaz da Kopljar zaslužuje reprezentativni dres - dok ne naraste netko bolji od njega - onda je to izgubljeni slučaj između razmišljanja jednog Ivana Balića ("govorim vam godinama da je on odličan igrač, ali me ne slušate") i hrvatske javnosti.

Dakako, bilo bi krasno da sada ne narastu prevelika očekivanja od visokog desnog vanjskoj, jer on će i prije i poslije Francuske ostati isti igrač. Iako, bila bi sjajna vijest kada bi Kopljaru ova izvedba dala malo više vjere u vlastite napadačke mogućnosti, on očito u rukama i nogama ima potencijala, uz dobro pogođenu dozu agresivnosti, biti vrlo nezgodan za čuvanje. Možda s obzirom na visinu ne može imati izuzetnu pokretljivost i okretnost, ali može još bolje iskoristiti to što ima - visinu.

Kopljar je pokazao da može, ali nije jedini koji je barem na jednu utakmicu pobijedio kritičare.

Učinio je to i izbornik Goluža koji dobro vodi reprezentaciju na ovom natjecanju. Hrvatska je taktički bila spremna za Francuze, Goluža je očito dobro odradio i psihološku pripremu, posebno razgovor u poluvremenu. Njegove minute odmora imaju rukometnog smisla, podsjećaju igrače na ono što ih izbornik mora podsjetiti - vraćajte se u obranu, bez glupih isključenja u završnici, strpljivo, koncentrirano, bez forsiranja. I protiv Francuske mu je feeling za zamjene bio puno bolji nego protiv Španjolske, paralelno je i iskoristio dugu klupu i forsirao one kojima je najbolje išlo.

I od Kopljara i od Goluže Hrvatska sada ima više očekivanja. Naravno, ne može se svaki dan skinuti europski, svjetski i olimpijski pobjednik sa sedam pogodaka razlike; ne može se svaki dan postići Omeyeru sedam pogodaka iz osam pokušaja, niti se može svaki dan voditi utakmicu tako da pogodite praktički svaki potez.

Ali Hrvatska želi gledati ovakvu Hrvatsku, ovakvog Kopljara, želi ovakvo vođenje utakmice. Agresivnog Kopljara, promišljenog Golužu.

Naravno da je za pobjedu protiv Francuza bilo potrebno više od Kopljara, Duvnjaka ili Goluže. Bio je potreba nastavak Lackovićevih dobrih izdanja, opet precizni i smireni Čupić, kao i golovi Horvata, Vukovića, Bičanića, Muse, Vorija i Ninčevića, svakako i Gojunov doprinos u obrani.

I, dakako, Mirko Alilović. Na papiru jedna obrana više od Omeyera, u stvarnosti kao da ih je bilo 10 više. Naime, kod vratara je "tajming" obrana često i važniji od suhog broja. A Alilović je u kritičnom periodu utakmice poskidao zicer, penal, pokoji isforsiran šut, a kod Omeyera je u tom trenutku curilo. Znali smo da u Srbiji nemamo šanse sa "švedskim Alilovićem", i srećom, stigao je onaj Mirko kojeg navijači znaju i obožavaju.

Euforija oko reprezentacije i istjerivanja francuskih demona potrajat će do polufinala, neovisno o ishodu i tijeku utakmice s Mađarskom. Ali isto tako, znamo da ćemo ovo EP pamtiti po završne dvije utakmice, ne po onome što smo do sada odigrali.

Po svemu sudeći, Beograd će dočekati dvoboj koji bi mnogi htjeli vidjeti - i igrači obje reprezentacije i navijači i mediji - samo ne šefovi sigurnosti.

(Artinfo.ba/AP, Sportnet.hr)

Komentiraj