Gledam na novogodišnjem prijemu SDP-a BiH Ivana Brigića, Sabriju Pojskića, Karla Filipovića i Aliju Behmena, veterane socijaldemokratske vrhuške BiH. Godina imaju u prosjeku negdje iznad 70. Đuturum do đuturuma. Napisao sam o svakom od njih pojedinačno zavidan broj kritičkih, ponekad i prekritičkih tekstova - počesto i neprimjerenih, ali novinarski efektnih. Doduše, priznajem, ne baš kada su bili vlast, ona prava, stroga, ali pravedna, zeznuta/represivna vlast, nego mnogo kasnije. Nekontrolirano osjetim toplinu i povjerenje prema njima, ali ne prema kolektivu (SDP-u) kojem pripadaju.
Raspirlitali se, moći i utjecajem omamljeni, na istom tom prijemu, SDP-ovi „mladi lavovi“, raspojasani i neopterećeni prošlošću, ali duboko uronjeni u sadašnjost, oko SDP-ovih veterana koje nešto previše ne poštuju, ali ih trpe? Zna li, jadni, pohlepni lokalni komunalni kleptoman Damir Hadžić kakva je sila i kakva je moć bila u rukama predsjednika Gradskog komiteta CK Sarajevo ('82-'84.) Ivana Brigića? Nije Brigi(ću) bilo stalo do promjene zakona o policiji, mogao je hapsiti bez naloga formalnim namigivanjem, ali nije, ili nije barem koliko se to očekivalo, imao je važnijeg posla: pospješivati izgradnju prigradskih naselja, prije svega sarajevskih novogradskih nepristupačnih i neistraženih ravnica, Alipašinog Polja, Vojničkog Polja, Aerodromskog Naselja i, pogotovo, Dobrinje. To je široki teritorij na kojem je prvi stan u širokom graditeljskom zamahu dobila čestita radnička familija Hadžić u kojoj se dogodio i mali Damir, koji je imao svakojaku dječiju infrastrukturu, razigrano obdanište, toplu školu i još topliju užinu.
Ako to više ikoga zanima, Ivan Brigić, kad je bio član Predsjedništva CK SKJ, Slobodanu Miloševiću, ja sam bio prisutan, preko cigarete „Milde sorte“ koja mu je visila na krajičku usne, poručio je: „Slobo, ne pali vatru u Bosni, svi ćemo u njoj izgorjeti, prvi ti“. Svjedoci su bili i pokojni i čestiti Stipe Šuvar i pokojni Branko Mikulić, koji su za istim stolom u „green roomu“ u beogradskom Sava centru sjedili.
Slabo poznajem Sabriju Pojskića, ali znam da je kao potpredsjednik posljednjeg Saveznog izvršnog vijeća SFRJ mogao zagrabiti za sebe mnogo više nego bilo koji lokalni aktivista SDP-a. A nije iskoristio ništa - stanuje negdje gdje je i prije rata stanovao, na Ciglanama. Karla Filipovića neobično cijenim, Hrvat sa Pala, prošao u posljednjih 20 godina sve što živ čovjek nema šanse da prođe, od porodičnih, političkih do medicinskih drama.
Prema gradonačelniku Sarajeva, SDP-ovom Aliji Behmenu, dobrom i poštenom, sam više nego benevolentan, posebno. (U jednom presretnutom razgovoru novogradski huligan Damir Hadžić ga tretira avlijanerskim, kočijaškim, a kakvim bi drugim, jezikom: „Šta će fra Alija, jebo ga Puljić, a on njega“!) Behmen je dobronamjeran čovjek, imao je i propustio iz razloga urođene, naslijeđene građanske pristojnosti i svaku priliku da bude, ili ne bude ono što se od njega očekivalo: da postoji pravna država, da su institucije pravosuđa to tražile. (Behmen je pristao biti svjedok Tužilaštva u predmetu protiv SDP-ovskih reketaša, ali taj proces nikada nije pokrenut.)
Taj novogradaski jalijaški novogovor, neprosvijećena bahatost, to je pravo, istinsko moderno lice vladajuće, donekle, doduše, žive bosanskohercegovačke demokratije - odnosno njene stranačke artikulacije. Sve tu u SDP-u pršti od osude dogovorenog nemorala, nesolidnosti. Žrtvovat će, zlu ne trebalo, Emira Suljagića, sarajevskog kantonalnog ministra nauke i obrazovanja, jer je, zbilja, nedopustivo mlatiti ženu kad ti se okolnosti „namjeste“.
Da je drčni SDP-ovac Suljagić, koji je iz te pozicije manje-više opravdano bjesnio na ovo, u suštini pojeftinio, estradizirao i bogato naplatio status žrtve, ni po jada; on je jedan programirani seljak, mudri, pri tom daroviti, nezavisni seljak, koji „iz pozicije žrtve“ misli da mu je sve dopušteno.
„To ti ganjaš neku pravdu?“, pitao me je jedanput Suljagić. „A zbog čega na bih ja na ovom svijetu živio?“, citirao sam mu djelić pjesmice velikog ruskog pjesnika Bulata Okudžave, za kojeg on nikad nije čuo jerbo je kod najnovije djevojke-žrtve njegove socijalne pokretljivosti peglao saznanja i dotjerivao doktorsku disertaciju. Problem sa Suljagićem je jednostavan, on ništa ne valja: ni kao čovjek, ni kao žrtva. Ima jedan dosta blizak njegov kooperant iz te oblasti, neznanja i nestašluka, Faruk Borić (sin velikog bošnjačkog sina, kadra svih naših penzionera, otresitog krajiškog kadra Adema); apsolutno babo nekompetentan, sve češkajući se po glavi, doveo sina u Sarajevo. A sin, na tatu ambiciozan a na sebe nedarovit, urednik je neke novine, premlatio djevojku i uzeo joj bespomoćnoj u WC-u lovu, uredno osuđen na pola godine uslovne kazne i drži lekcije ovome, onome. E taj bi Borić u svakom pravno sređenom sustavu odvalio u zatvoru. „Pusti ga, on je na uslovnoj“, rekao mi je njegov pravni zastupnik. Nije tu pravo nikakvog posla imalo, jer je ćaća iz SDA, Adem Borić, nekog zvao.
U slučaju novih, svježih, SDP-ovih kadrovskih favorita trebalo bi biti hladno rezerviran, dopustiti im slobodu izražavanja čak i kada se radi o kadrovima poput bespovratno zalutalog naučnika Emira Suljagića, koji je svoju političku karijeru otpočeo u Vijeću ministara u mandatu Adnana Terzića, pa se veoma brzo nekažnjeno prešaltao u nevladin sektor, odakle je brzopotezno postao apologeta „političke filozofije“ Kim il-Sunga, pardon Zlatka Lagumdžije. Ali nije se oko ovog agresivnog bezveznjakovića, koji mlati ženu kad god stigne, okupila sva agresivna energija pretvorena u posipanje pepelom SDP-a.
Grozna je, opasna je, nevješta i neproduktivna ova paleta SDP-ovih direktnih obećanja, što bi rekao moj vječiti rival, profesor Nijaz Duraković, kojem nije ništa vjerovati, ali ga treba poštovati koliko-toliko: kao promotora modernog profila ove stranke - „restauratora lijeve ideje“. Ključ nije u „podmlađivanju stranke“, kako doktrinarno nalaže program te stranke. Ko garantuje da iz podmlatka SDP-a neće proraditi neki novi Suljagić? Ili će se ritnuti nedokazani kriminalac Damir Hadžić? Možda i nesvršeni pilot JNA, Hadžićev obiteljski fikus, smiješni ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo Muhamed Budimlić? Možda koju pametnu na tu, ili bilo koju drugu temu, prozbori nekadašnji voditelj domaće top-liste na TV Hayatu, poletni Damir Mašić, samozatajni ministar federalnih naučno-nastavnih programa. Sve u „osvježavanju“ kadrovske scene pršti novima imenima, što će reći i novim programima. Jedva saznadoh da je kapitalni savjetnik, pa i više od toga, u kabinetu federalnog premijera Nermina Nikšića (koji je sam po sebi iznenađenje!) prekaljeni kralj svih prevaranata iz svih oblasti Ramiz Mehaković. Takvog dugovječnog ublehaša i potencijalnog kriminalca majka još nije rodila!
Onda u redu „pionira malenih“ prvi slijeva stoji Reuf Bajrović, dečko koji je iz prirođene skromnosti pristao biti tek u 5-6 nadzornih i upravnih odbora, govori turski i engleski ko maternji jezik. (Tata mu, doktor, bio izmješten u Tursku da zdravstveno zbrine bošnjačke izbjeglice u toj zemlji.)
Možda sam nepravedan, bolećiv i nostalgičan, vjerovatno sam i pomalo retro, ali ja ovoj ambicioznoj dječurliji ništa ne vjerujem - draži su mi i miliji Briga, Karlo, Pojskić i Behmen, koji su, da su htjeli, imali volju, a nemali obraza i odgovornosti, mogli „klepiti“ u sekundi više nego svi Hadžići, Budimlići, Bajrovići, na čelu sa Suljagićem u četvorogodišnjim mandatima!
testiram matej
Komentiraj