Ove se godine navršava pola stoljeća otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uz ovaj značajan jubilej, u javnosti se često polemizira o tomu čiji je zapravo pisac bio Andrić. Većina rasprava na razini je dnevno političkih prepucavanja, a malo je onih koje su znanstveno utemeljene. Istražujući Andrićev lik i djelo, mlada znanstvenica iz Kiseljaka, prof. dr. sc Perina Meić, profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, došla je do povijesnog otkrića. Pronašla je prepisku između Andrića i fra Augustina Čičića. Dokument u kojemu Andrić s nostalgijom piše o svojem odnosu prema franjevcima, a Samostane u Fojnici i Kreševu, naziva biserima kulture, nedvojbeno potvrđuje da je Andrić i hrvatski pisac.
"Kao neko tko se bavi hrvatskom književnošću ja mogu kazati sljedeće. Ivo Andrić se svojim književnim djelom integrirao u korpus hrvatske književnosti. Od nje je dobivao poticaje (kao što je to npr. bilo s Matošem ili tzv. franjevačkim kronikama), a i sam je kao pisac, utjecao na druge hrvatske pisce 'oblikujući' njihov književni rukopis na 'andrićevski' način. Uz ove, postoji i niz drugih činjenica koje također potvrđuju Andrićevu pripadnost hrvatskoj književnosti", kaže Meić
O Andrićevu pismu koje je otkrila u kreševskome Samostanu ona je izjavila sljedeće:
"Navedeno pismo i karta iz 1922. koje je Andrić uputio fra Augustinu Čičiću a kojega sam našla u pismohrani Kreševskoga samostana važno je i zanimljivo iz više razloga.
Ponajprije, i pismo i karta svjedoče o živoj komunikaciji Ive Andrića i fra Augustina Čičića glede jedne situacije u kojoj je Andrić pokušao posredovati.
Uz to, ovo je pismo interesantno jer Andrić, 'moleći' fra Augustina da mu pošalje ili sačuva nešto iz bogatog korpusa povijesnih dokumenata (prije svega franjevačkih kronika) i dokumenata o sudbinama pojedinih ljudi, daje jasno i nedvosmisleno svjedočanstvo o svom stvaralačkom postupku. Zanimljiva je i Andrićeva izjava o pisanju fratarskog romana. Ona otvara nove mogućnosti u analizi Andrićevih tzv. fratarskih novela koje bi se mogle nanovo iščitati u ponešto drukčijem interpretativnom ključu – kao mogući torzo nenapisanoga romana.
U ovom mi je pismu osobito zanimljiv Andrićev osobni ton. Andrić je uglavnom bio poznat kao suzdržan čovjek koji je svoju privatnost čuvao za sebe. Pa ipak on u ovom pismu piše o svojim intimnim impresijama vezanim za fratre - naziva ih ujacima – što bez sumnje sugerira određenu prisnost. Andrić također izražava i svoje o dojmove vezane za Kreševo i Fojnicu tj. za samostane u Kreševu i Fojnici koji su i danas čuvari kulturne, književne i duhovne tradicije katoličkog puka Središnje Bosne. U navedenom pismu Andrić Kreševo i Fojnicu, gotovo u pjesničkom stilu, naziva neostvarenim snovima i neiscrpljivim majdanima. Izražavajući žaljenje zbog udaljenosti od zavičaja, 'zavideći' fra Augustinu što je u Kreševu, on će napisati nostalgijom ispunjene retke koji će rijetko koga ostaviti ravnodušnim".
Odnos Bošnjaka prema Andriću i za Perinu Meić je posebna priča.
"To je vrlo kompleksno pitanje. Činjenica jeste da u jednom dijelu bošnjačke zajednice postoji određena opterećenost ideološkim pitanjima koje se prenose i na čitanje Andrićevih djela. To je nešto što nas žalosti. Andrić je prije svega pisac, i to iznimno kvalitetan pisac i njegove umjetničke poruke puno su složenije i umjetnički artikuliranije od pojednostavljenih ideoloških konotacija koje im se tendenciozno pripisuju", zaključuje mlada znanstvenica, rodom Kiseljačanka, čija je otkriće o Andriću puno cjenjenije u znanstvenim krugovima izvan BiH nego u samoj BiH! To, naravno govori puno o odnosu BiH prema vlastitoj kulturi i veličinama kakva je bez i najmanje sumnje bio Ivo Andrić.
(Artinfo.ba/AP)
Komentiraj